U interakciji sa ovakvim ljudima sigurna sam da su neka moja zapažanja značajna i da ako se radi o psihoterapijskom procesu potrebno ih je iskoristiti, ali  intervencija u većini slučajeva predstavlja rizik. Nije rijetkost da se pitam kako mogu intervenisati, interpretirati, a izbjeći opasnost da osobu preko puta mene povrijedim i dovedem do toga da se začauri i zauzme odbrambeni stav.

Princip koji se pokazuje korisnim jeste strpljivo čekanje. Kad-tad naiđe trenutak kao stvoren za interpretaciju.

Na primjer, nedavno je muškarac sa početka ove priče plakao u ordinaciji dok je pričao o svom odlasku na put. O boravku van zemlje gdje će opet biti sam, o tome kako nema nikog ko će mu pomoći da se pripremi za put, o tome kako nema podrške. Potom se brzo pribrao, ispravio u fotelji, nabacio ozbiljnu „facu“, izvinio što pokazuje emocije i izjavio: „Brzo ću se pribrati“. Ova seansa je bila dobra prilika da mu kažem da nema razloga da mi se izvinjava, već je, štaviše, za njega od neprocjenjivog značaja da sa mnom podijeli svoja trenutna očajanja.

Započela sam dalji tok terapije riječima: “Molim te da mi dozvoliš da kažem moja trenutna razmišljanja. Najčešće kada uđeš u ordinaciju imam doživljaj da zabavan, poletan i entuzijastičan, ali negdje u dubini osjećam da ti se nisam približila i da sam daleko od stvarnog tebe. Kod tebe postoji izvjesna doza pozitivnosti koja je u određenom smislu prednost, ali isto tako djeluje kao barijera koja nas razdvaja. Danas nije tako, drugačije je. Danas osjećam da bi mogao da mi povjeruješ i da se osloniš na mene. U ovom segmentu osjećam da sam ti bliska i stvarno povezana sa tobom i negdje naslućujem, a ti me ispravi ako griješim, da je ovo vrsta bliskosti kakvu priželjkuješ u svojim društvenim odnosima. Ujedno se pitam da li je moguće da ovo o čemu govorim predstavlja predisponirajući faktor za ono što se dešava sa tobom u drugim odnosima? Da li ti ovo što pričam zvuči razumljivo? Poznato?“.

Kako možete ostvariti bliskost sa nekim ko verbalizuje da mu je uvijek sve dobro, sa nekim ko ne plače i nekim ko uvijek manifestuje šarmantnost i koketnost? Takve osobe su dobre za zabavu, nisu komplikovane, ali ujedno i nestvarne i neinteresantne te nije teško shvatiti zašto ih drugi shvataju neozbiljno.

No, da se vratim na ključnu stvar o kojoj imam namjeru da pišem. Često se desi da klijenti u terapiji naprave značajne razvojne pomake, imaju dobar odnos na induvidualnoj i grupnoj terapiji, ali zamka leži u nespretnosti primjenjivanja onog naučenog u terapiji na život. Psihoterapija ne predstavlja zamjenu za život, ona je generalna proba prije premijere.

Bliskost terapijskog odnosa pomaže klijentima da dožive iskustvo prihvatanja i shvatanja i to nakon potpunog razotkrivanja. Terapijski seting predstavllja bezbjedno mjesto gdje osoba može „skinuti sve maske“, a ne biti osramljena zbog „golotinje“. U terapiji se uči da je bliskost moguća i ostvarljiva, a odnos sa terapeutom predstavlja model i nadu da su slični odnosi mogući u realnom životu.