Ljudska bića su oduvijek živjela u grupama koje su karakterisale snažne i trajne veze među članovima, razvijajući tako potrebu za pripadanjem kao snažnu, osnovnu i ukorjenjenu motivaciju. Interpersonlna poveznost je prevshodno bila adaptivna u evolutivnom smislu, te bez dubokih, pozitivnih i uzajamnih interpersonalnih veza, ni pojedinci ni vrste ne bi mogli da opstanu.

Klijenti prvobitno dolaze na psihoterapiju sa ciljem olakšanja od patnje, no ipak primjetno je da tokom odmicanja terapijskog procesa cilj biva izmijenjen novim koji je često interpersonlan po prirodi. Npr. cilj se može promijeniti od želje da se oslobodi depresije i anksioznosti do želje da se nauči da se komunicira sa drugima, da se prepoznaju emocije drugog, da se bude iskren, da se više vjeruje ljudima, da se nauči da se voli, itd.

Bliskost klijenta i psihoterapeuta ima višestruku namjenu. Terapijski odnos klijentima pruža bezbjedno mjesto na kome će se što potpunije razotkriti, mjesto na kome će biti prihvćeni i shvaćeni i nakon potpunog razotkrivanja. U terapijskom odnosu terapeut uči klijente šta zahtjeva bliska veza, pomažući im da razumiju da je bliskost moguća i ostvariva. Kada jednom ostvare bliskost sa terapeutom, klijenti počinju da vjeruju, čak i da očekuju da će ostvariti slične veze i van terapijskog setinga.

Terapija je uspješna kada klijent uspije da promjene nastale u terpijskom odnosu prenese u svoje životno okruženje. U ulozi terapeuta često, ukoliko smatram da je to potrebno, aktivno podučavam klijente, nekada ih čak i pritiskam da eksperimentišu sa novim ponašanjima u društvenom, porodičnom i poslovnom okruženju.

Na početku svog psihoterapijskog usavršavanja sjećam se riječi edukatora koji su strogo naglašavali da je dodirivanje sa pacijentom nedopustivo. Tada, kao početnik, pitala sam se zašto postoji to pravilo, i čini mi se da ga nikada nisam prihvatila u potpunosti, tačnije bile su potrebne godine prakse i iskustva kako bi se poništilo naučeno. Vremenom sam počela da dodirujem pacijente, prateći ih ka vratima dodirnem ih, rukujem se sa njima, potapšem po ramenu. Ukoliko klijent ima potrebu za zagrljajem, da duže zadrži ruku to odbijem samo ako za to postoji neki jak razlog, npr. zabrinutost zbog seksualnih osjećanja. Naravno, nikada ne insistiram na kontaktu. Nekada klijent napusti psihoterapijski seting ljut, tada se svakako poštuje njegova potreba za distancom, o čemu se razgovara na sljedećoj seansi.

Koliko god da je u mojoj moći, pokušaću da u odnosu sa klijentom odregujem na nježan, ljudski način, ali tokom terpijskog procesa ćemo razgovarti o osjećanjima koja je proizvelo neko moje ponašanje.

Na kraju, ništa nije važnije od toga da se klijent u ordinaciji i na seansi osjeća sigurno.

Savremena terapija odnos klijenta i terapeuta posmatra kao prostor u kome se može doživjeti korektivno emotivno iskustvo, što predstavlja kamen temeljac terapijske efikasnosti.

Emocionalno i korektivno iskustvo terapije se postiže snažnim iskazivanjem emocija terapeuta koji pruža podršku dovoljnu za ovakvo rizikovanje i koji omogućava klijentu da razvije sposobnost da se povezuje sa drugom osobom.

Interpersonalni odnos terapeut-klijent može da predstavlja jedan mikrokosmos drugih važnih odnosa. Da bi taj mikrokosmos iskoristili u terpijske svrhe, terapeuti moraju biti sposobni da identifikuju ponavljajuće, maladaptivne interpersonalne obrasce svog klijenta.

Psihološka simptomatologija proizilazi iz nestabilnih interpersonalnih veza. Zadatak psihoterapijskog procesa je da pomogne klijentu da nauči kako da razvije neporemećene, zadovoljvajuće interpersonalne veze. U psihoterapijskom kontekstu stvara se društveni mikrokosmos između terpeuta i klijenta, a kroz povratne reakcije sa terapeutom klijent uči da se samoposmatra i razmišlja o sebi, postaje svjestan značajnih aspekata svog interpersonalnog ponašanja: svojih ograničenja, snaga, svog maladaptivnog ponašanja. Kroz povratne reakcije klijenti postaju bolji svjedoci svog sopstvenog ponašanja, a samim tim prihvataju ličnu odgovornost za interpersonalni slijed. Osobe koje u potpunosti prihvataju ličnu odgovornost za oblikovnje interpersonalnog svijeta mogu onda početi da se bore sa posljedicama ovog otkrića, a ako su stvorile svoj svijet socijalnih odnosa, one onda imaju moć i da ga promijene. Kao rezultat slijeda terapije, klijent se postepeno mijenja, što se odražava na njegovo zadovoljstvo životom.