Da bismo govorili o instituciji braka, moramo da uzmemo u obzir da je njen brak odvojen od njegovog braka te da to stanje svaki od supružnika drugačije doživljava. U  kliničkim posmatranjima i teorijama psihologije ličnosti, rodne uloge se manifestuju u pihološkim karakteristikama femininosti i maskulinosti.

Žene su vaspitane sa očekivanjem da je njihov glavni cilj u životu da brinu o drugima i, prema tome, njihovi životi se vrte oko aktivnosti koje vode do ojačavanja drugih prije nego njih samih. Njihov doživljaj sebe duboko je ukorijenjen u rodbinske veze i lične odnose, zahtijevajući razvoj interpersonalnih vještina i osobina brižnosti, emocionalne izražajnosti i empatije. Ovi atributi ih pripremaju za uloge koje igraju u porodicama kao ublažiteljke, mirotvorke, one koje su posrednice u konfliktima drugih i koje se adaptiraju interesima porodice.

Za razliku od ženskog, muški doživljaj sebe zasniva se prvenstveno na postignuću umjesto na ličnim odnosima; prema tome, davanje drugima nije dio njihove slike o sebi kao što je to slučaj kod žena. Umjesto toga njihova slika o sebi povezana je sa djelovanjem i postignućem. Mada muškarce zanima da budu supruzi i očevi, njihova definicija muškosti pretežno proizilazi iz njihovih uloga van porodice i iz njihove pozicije vođe. Uspjeh u poslovnom svijetu često zahtijeva potiskivanje ličnih osjećanja, učenje da se gospodari strastima ili slabostima, i razvijanje kontrolisanog, opreznog i proračunatog ponašanja.

Budući da je sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka muž bio zadužen za rad, dok je žena prije svega bila zadužena za domaćinstvo, postavlja se pitanje značaja zaposlenosti partnera za kvalitet braka, kako partnera pojedinačno, tako i različitih kombinacija angažovanosti supružnika u partnerskoj zajednici. Evidentna je blokiranost društvenih promjena supružnika na liniji tradicionalnih, patrijarhalnih i nekih novijih, modernijih i emancipatornih vizija, u kontekstu rodnih uloga, seksualne slobode, roditeljstva i sl.

Uprkos stalnim zahtjevima zaposlenih žena za ravnopravnošću u kući, izgleda da su malo napredovale u promjeni starog poretka stvari. Mada statistike pokazuju da je većina udatih žena sada zaposlena, nema odgovarajuće statistike koja pokazuje da je većina muškaraca u kuhinji, podjednako participirajući u vođenju domaćinstva i podizanju djece. Porodica sa dvije plate ima kao rezultat da žene imaju dvostruke obaveze. Kada dođemo do kućnog fronta, mnogi muškarci i dalje posmatraju učestvovanje u kućnim, svakodnevnim poslovima kao ponižavajuće i kao nešto što ih odvlači od njihove glavne svrhe u životu. Nerijetko se među supružnicima pojavljuju konflikti zbog podjele rada u domaćinstvu,. U slučajevima  kada suprug pristane da učestvuje u kućnim posolvima problem nastaje kada neko izvan porodice to i sazna.

Uobičajna kriza zbog koje parovi danas dolaze na terapiju tiče se borbe žena za veću ravnopravnost i nezavisnost u odnosima sa muškarcima. U bračnoj psihoterapijskoj praksi nejednakost podjele rada u domaćinstvu povezana je sa ženinim osećanjem nepravde, depresije, nezadovoljstva u braku, dok kada se smatra da su kućni poslovi podijeljeni objektivno nivo bračnog zadovoljstva ima tendenciju da raste. Nadalje, učestalije pružanje pomoći i podrške od strane supruga u bračnim odnosima pospješuje pozitivne interakcije, bliskost i afirmaciju u bračnim odnosima, što pospješuje kvalitet braka i opšteg ženinog zadovoljstva.

Ovdje sebi dajemo za pravo da zaključimo da se odnos prema braku  i bračnoj relaciji drastično promijenio u poslednjih dvadeset i više godina. Uprkos uznemirenim reakcijama onih koji ove promjene smatraju “slomom” tradicionalnih moralnih vrijednosti, profesionalci koji se bave mentalnim zdravljem moraju da razumiju da su ove promjene rezultat dugoročnih socijalnih, ekonomskih i demografskih trendova koji utiču na bazičnu strukturu društva. One nijesu posljedica nekog trenutnog socijalnog modnog hira i one neće biti reformisane niti će doći do udaljavanja od njih zbog opomena političara i sveštenstva da se vratimo “tradicionalnim” vrijednostima ili napora terapeuta da “zadržimo porodicu na okupu”. Prema tome, da bi mogli pomoći ljudima, sociolozi, psiholozi, kliničari moraju da budu osjetljivi i prijemčivi za mnoge potrebe porodica kakve one jesu, umjesto kakve bi neki željeli da budu.