Čovjek je samo jedna od svojih mogućnosti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Otkad zna za sebe, sjeća se da je tokom koračanja pazio da ne zgazi na liniju pločice, ako se to i slučajno desilo vraćao se tri koraka unazad. Pamti kako je provodio više od sat vremena u toaletu, u jednom mahu perući ruke...

Čovjek je samo jedna od svojih mogućnosti

Bio je tipično nevoljeno i poslušno dijete. Ono što ga je mučilo tokom svih godina postojanja je ljubav njegovog oca prema njemu. Majka je uvijek isticala kako je cio život posvetila njemu, govoreći da je zbog njega ostala u braku sa suprugom. Ona nije mogla da podnese da se odvoji od njega ni na tren, šaljući mu poruke da je svijet pun opasnosti, da je potrebno da se plaši, i da još uvijek nije spreman da živi bez nje.

Otac je bio distanciran, kao da nije umio da voli. Postavljao je zahtjeve pred sinom da mora biti čvrst, muško, da ne smije biti slab, da ne smije da plače, da mora završiti fakultet i bude moćan. Uz sve to je tvrdio, što je bilo i istinito, da njegov sin ni u čemu, po pitanju materijalnog, ne oskudijeva.

Njegov sin je imao 35 godina i pri prvom susretu sa njim zapazila sam glomaznu i dobroćudnu pojavu. Govorio je o svojoj porodici, najviše pričajući o desetogodišnjem sinu koji je živio sa majkom. Kada ga je prvi put pomenuo zaplakao je, bio je zbrinut, a onda ubrzo upitao da li je sramota što on, muškarac, plače. Kada sam mu odgovorila da nije i da svaki čovjek ima suze, grcajući je nastavio i prošlo je dugo vremena dok nije smogao snage da izgovori ono što ga je mučilo. Želio je da zamoli bivšu ženu da dovede sina u posjetu. Bio je svjestan da će to djete pogoditi, što nikako nije želio, ali ga je bilo strah da će se sin distancirati od njega. Nije bio siguran u to šta mu majka priča o njemu, ocu, da li mu govori: „otac ti je ludak“. To ga je nevjerovtno plašilo, a najviše od svega je želio da bude dobar otac, podržavajući otac, onakav kakav njegov otac nikada nije bio prema njemu.

Dugo smo razgovarali, nakon čega je izjavio da mu je lakše. Ostalo je još jedno mučno pitanje: šta da kaže sinu, gdje se on nalazi? Sjetio se filma „Otac na službenom putu“, nasmijao se, rekavši: „Ali ja nisam u zatvoru, ja se nalazim u „ludnici““.

Kako naučiti ljude da misle na jedan određen način, ne koristeći naučene kategorije bolesti: psihički bolesnik, šizofreničar, ludak..? Kako naučiti ljude da ne kriju svoju bolest kao tajno pripadništvo nekoj ilegalnoj partiji u ratnim godinama ili kao da su učinili neki težak zločin?

Kada upoznaju neku osobu koju bi mogli da vole, većina osoba koje imaju problem iz spektra mentalnog zdravlja svoju tajnu skrivaju sve dublje ili se pak trude da je što prije ispričaju. Razlog za to je u njihovoj želji da spriječe kasnija razočarenja, svoja i tuđa. Oni se oprobavaju u želji da budu što prije voljeni onakvi kakvi su. No nismo li svi mi takvi, želimo da nas drugi voli baš onakve kakvi smo. I osobe sa problemima iz spektra mentalnog zdravlja isto to žele, ali oni nekad budu uskraćeni za ljubav i prihvaćenost.

Neki budu uporni u težnji da zadobiju ljubav, domišljato pribjegavajući raznim pokušajima. Neki romantično pišu pjesme pa uspiju da osvoje pažnju druge osobe. Neki i ne pokušavaju da budu bliži drugima, plaše ih se ili se osjećajaju osramoćenim, neki zavide zdravima, dok neki pak prihvataju sudbinu i ništa ne pokušavaju da promijene, dok su neki bijesni na sudbinu, na postojanje, na druge, na sebe. Jedno je isto, većina osjeća da nisu shvaćeni.

Kako ljudi boluju? Uprvo onako kako i žive. Jedni su bučni, ljuti, viču, govore zašto baš to njima da se desi, zašto ne mogu da žive kao sav normalan svijet. Drugi boluju uz šalu. Takvih, istina, ima malo. Oni treći su tihi, gotovo nečujni, ponašaju se kao da je sve njihova krivica.

Svako od nas ima pravo da ima problem iz spektra mentalnog zdravlja. Psihologu, psihijatru i psihoterpeutu se javljaju mladi, pametni, obrzovni, lijepi, duhoviti ljudi. Žale se na patnju, besmisao života, neki pomišljaju na smrt, neki imaju ideju da ih prate, da na televiziji govore o njima, neki imaju strah da izađu na ulicu...Dakle, svi smo mi kombinacija i straha i ljepote, i humora i tuge i bijesa....i mnogo čega još.

Nemojmo zaboraviti da čovjek u nama, čovjek preko puta nas, ma kakav da je, predstavlja samo jednu od njegovih mogućnosti.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Presoljeno pečenje...

RECEPT
DANA

Trouglovi sa čokoladom i bananama

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.