Ritam srca

Piše : Snežana Dakić Tomanović

U nekoj od svojih priča, pisala sam o srcu sa neujednačenim ritmom, onom koje igrom  sluti putovanja, a ozbiljnost i struka zovu aritmijom. Jeste, riječ je o  mom srcu, neozbiljnom vragolanu, koje se prevrće, zastajkuje, miri i svađa, umjesto samo da pumpa ujednačenim ritmom, sedamdeset puta u minutu, pa tako svaki sat i dan, a sto hiljada je otkucaja u jednome danu...Taj je rad čista matematika, fizika i skup ostalih egzaktnih nauka, ali i poezija... život!

Ritam srca

Jutros, iz čista mira, bez ikakve provokacije, javi se aritmija. Ljekari su otkrili neujednačen ritam i dali terapiju za to, ali poeziju od aritmije nikad nisu uspjeli da „uhvate“. Udara jutros žestoko... napuni se grudni koš srcem... sve je srčano, sve je u ludom ritmu... jako, jače... riječi nemam, jer bi za riječju izašlo i srce, samo da se usta otvore, ono bi istrčalo van. Tu, među ljude... ljepota! U tim trenucima ne radim ništa, ćutim i čekam da prođe. Prođe brzo, za minut ili dva, iako se čini da ludujemo baš dugo... Jutros sam bila kod kuće i imala sam pri ruci mjerač pritiska koji mjeri i srčani ritam. Opa, 175 otkucaja u minutu! Malo li je?! I, što da radim? Kao i uvijek, da odćutim! Popila sam tableticu za srčani ritam, jutarnju dozu, smirila se i čekala da prođe. I, znate što se u trenucima dok čovjek čeka završetak koji ne zavisi od njega, dešava u glavi? Koje se  slike i situacije javljaju? Samo one najljepše, vrijedne življenja. Kako divni ljudi dođu u posjetu, na tren, čak i oni sa kojima ne komuniciram više, ali su bili dio mog života. Nema tu izgubljenih trenutaka, svađe, sjekiracije, vraćanja milo za drago. Ništa. Samo ljepota. U tim trenucima srce je moćno, ono bira ono što vrijedi, što je stvarno najbolje, od ljudi i od života. Tad čovjek najlakše i najbrže vidi kakvo je život blago, koliko ljepote ima u svemu, koliko dobrih i dragih ima, drži se čovjek mislima za tu ljepotu, pa možda zato i ostane ovdje, a ne ode tamo. Nije, nije bilo tako strašno. Dešava se to, nekad na mjesečnom, a nekad na godišnjem nivou. Poludi srce i dva dana za redom. Kad god se uplašim, to traje duže i poslije smirivanja zaboli grudni koš. U nekom trenucima, kao jutros, budem iznenađujuće spokojna ,potpuno spremna na sve što može da se desi. I, zašto baš sad kad je živjeti najljepše, kad znam da cijenim ono što imam, kad sam mirna, kad umijem da budem mirna? Za čim bi žalio čovjek u minutima pred odlazak? Što je to stvarno, istinski važno, bitno? Samo dobra srca i lijepi dani! Ničega više nema. Nema boljki ni ozdravljenja, zamjerki i oproštaja, haljina i večera... Nema ni tuge, kao da nikad nije ni postojala. U ovim trenucima blijedi, nestaje… Tako je lako i jednostavno. Došlo mi da napišem nekima poruku, u tom ludom srčanom ritmu. Da mi je drago što su bili moji, da samo te lijepe dane pamtim, da je sve u redu... Srećom, srce se umiri, vrati u normalni tempo. Ne moram da pišem  kako praštam, možemo i dalje da se ljutimo jedni na druge, sve dok traje normalan srčani rad. Sedamdeset otkucaja u minutu, četiri hiljade i dvjesta u satu, sto hiljada i osam stotina u danu, devet miliona i sto sedamdeset i dvije hiljade i osam stotina u jednom godišnjem dobu...

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.