Etiketiranje i “stavljanje cijene” postali su savremeni fetiši ljudske populacije. Sve se mjeri, vaga, procjenjuje. Toliko savremena civilizacija forsira vrijednosne sudove da oni postaju okrutni vladari naših života. Nedavno sam u psihoterapijskoj seansi jednu mladu klijentkinju koja pati od problema depresije pitala kolika bi bila njena vrijednost u evrima kada bi se samoprocjenjivala. Ohrabrena pitanjem i u namjeri da pokaže da cijeni sebe dgovorila je da vrijedi million evra. Razmišljale smo zajedno koliko se poštenja, iskrenosti, hrabrosti, dobrote, pameti ili koječega još može kupiti za taj novac. Nismo pronašli valjan odgovor, već smo pitanje mjere ljudske vrijednosti postavili kao nerješiv zadatak.

Pozivam i vas na razmišljanje…

Koliko grama iskrenosti vrijedite? Da li neko od vas vrijedi 500 gr dobrote?

Fakat je da ne postoje univerzalni parametri ljudske vrijednosti i da to obesmišljava čitav poduhvat. Pošto nemamo preciznu vagu koja mjeri ljudsku vrijednost, onda možemo tvrditi da svako ko je čovjek ima neku vrijednost, bez obzira što mi to ne možemo izmjeriti.

Ljudi su skloni da sebe doživljavaju pozitivno zbog toga što smatraju da posjeduju određene lične karakteristike (atraktivan fizički izgled, visoki koeficijent inteligencije, mudrost, spretnost..) ili zbog toga što su postigli visoke uspjehe (završili fakultet, rade na cijenjenom poslu, posjeduju veliku kuću, skup automobil). Neki sebe procjenjuju u odnosu na to šta drugi misle o njima, na dalje neke su osobe sklone da sebe omalovaže ili ocrne zbog nekog lošeg postupka ili učinjene greške. Iz tog proizilazi da je samopoštovanje uslovljeno, jer ono dolazi kroz opažanje ličnih uspjeha ili kroz posjedovanje poželjnih karakteristika ličnosti.

Poznajem mnogo ljudi koji pate od straha od neuspjeha. Oni imaju ideju da je neuspjeh nešto najstrašnije što može da im se desi. Ideja da je ljudska vrijednost proporcionalna uspješnosti i postignućima i da je ako nisi adekvatan najbolje da se zavučeš u mišiju rupu, sadrži nekoliko iracionalnosti. Za one koji ne znaju, iracionalnost je nešto što nije u skladu sa realnošću.

Nerijetko čujem od svojih klijenata misao: “Ja moram apsolutno biti dobar u važnim zadacima (naročito u zadobijanju potvrde i priznanja od drugih) jer u suprotnom sam neadekvatan, bezvrijedan, ništavan…”. Ovo je misao kojom ljudi sebe često uznemiravaju prepoznajući posledično depresiju, anksioznost, bijes i druga disfunkcionalna osjećanja.

Uspješnost, osim po “labavoj” definiciji, nije u vezi sa vašom ličnom vrijednošću. Ako mislite da ste bolji i značajniji zbog postignutog uspjeha, grdno se varate. Postignutim uspjehom svoju unutrašnju vrijednost, svoje Ja niste učinili cijenjenijim, niste postali veći čovjek od čovjeka. Isto tako, svojim neuspjehom niste uspjeli da unizite i uništite svoje Ja. Postizanjem nekog uspjeha možete učiniti da se osjećate zadovoljnijim, ali to vas nikako neće činiti boljom osobom. Uzdizanje Ega materijalnim i drugim uspjesima znači da pogrešno mislite kako ste bolji nego ranije. Nije, nego..Hajde probajte da mi to dokažate.

Ako se identifikujete sa određenom ljudskom aktivnošću ili čak procjenjujete sebe na osnovu nje, stvorićete iluziju da vi kao osoba vrijedite onoliko koliko i ta aktivnost. Ima li to smisla? Oni “pametni” će me razumjeti i složiti se sa mnom, da baš i nema, a oni manje “pametni” će nastaviti sa premjeravanjem.

Insistiranjem na izuzetnim postignućima sebi ostavljate vrlo uzak izbor za grešku, zbog čega očajavate ili odbijate da uradite nešto iz straha da ne pogriješite i da se samookrivljujete.

Pozivam vas na dalje razmišljanje. Mogle bi biti sve plave, vitke, visoke, plavooke, ali nije tako. Ima nas i riđih, crnki i zelenookih. Dobro je što je tako, inače ne bi uživali u pjesmi “Zbog jedne divne crne žene”. Vrijeme je da mi “pametni” ljudi prihvatimo sebe u cjelosti, našu ljudskost, nesavršenost, pogriješivost.

Nije ideja da pomislite kako je moj zadatak na ovom portalu da osporim vrednovanje uopšte, niti da vam pomognem da nađete izgovor za neaktivnost. Navodim vas na dalje razmišljanje. Ako ste dobili desetku na ispitu iz fizike, a student ste elektro-tehničkog fakulteta, logično je da se osjećate dobro povodom toga, razmišljajući: “Dao sam sve od sebe i isplatilo se, vjerovatno sam među prvima na rang listi...” Problem nastaje kada se to vrednovanje generalizuje pa nakon dobijene desetke iz fizike pomislite: “Ovo sam sjajno uradio, ja sam najbolji student u Crnoj Gori, zaslužujem da mi se dive kao Nikoli Tesli”. Isto važi i za neuspjehe, zbog jednog nepoloženog ispita “pametni” neće napustiti fakultet. Mali broj vas će zbog jedne probušene gume baciti cijeli automobil.

Manite se, dakle, uopštavanja vrijednosnih sudova na cijelog sebe, potpuno je besmisleno i jedino svrsishodno jedino u slučaju da želite da mučite sami sebe.

Ostaje nam da se trudimo da budemo iskreniji, moralniji, tolerantniji, skromniji, prvenstveno zbog sebe, a onda i zbog drugih. No, sve to ne moramo, ali želim da uvidite da je poželjno.