Među simptome paničnog poremećaja ubrajaju se i: probadanje u predjelu srca, „zaleđenost“ misaonog procesa, teške noge, osjećaj da je osoba sama sebi strana, vjerovanje da je kriza došla ni iz čega, osjećaj da će osoba poludjeti, umrijeti, izgubiti se, zalutati, pasti i povrijediti se, trnjenje ruku, nemir, nesanica, površno disanje, pritisak u grudima.

Ako su prisutna najmanje 4 pokazatelja psihofizičkog uzbuđenja za vrijeme iznenadno nastalog straha, koji tokom nekoliko minuta dostiže maksimalni intenzitet, velika je vjerovatnoća da se kod osobe radi o napadu panike i da će se stanje tokom narednih nedelja pogoršavati.

Osobe koje pate od paničnog poremećaja posjeduju strah od fizičke propasti: infarkta, strah da će ih zadesiti moždani udar. U oba slučaja se radi o „ Strahu da će umrijeti od straha“. Pored navedenog javlja se strah od psihičke propasti: strah od nenormalnosti, strah od ludila.

Misli koje se vrzmaju po glavi osobama koje imaju panični poremećaj su: „Bilo bi užasno kada bih poludio-la“, „Moram da sačuvam kontrolu“, „Bilo bi užasno kada bih se onesvijestio-la, doživio-la infarkt ili se oduzeo-la“, „Ne smiju da mi se dešavaju ovi simptomi, lupanje srca, znojenje dlanova, brzo disanje, itd.“

Kod osobe koja pati od paničnog poremećaja opažanje prijetnje uzrokuje napetost i konsekventne tjelesne senzacije koje se nadalje pogrešno interpretiraju na način da umnožavaju napetost i povećavaju intezitet tjelesnih senzacija. Krug ultimativno vodi paničnom napadu.

Osobe koje imaju sklonost da učestalije promišljaju prvobitno iskustvo panike postaće budnije u vezi sa svojim tjelesnim senzacijama, te samim tim biti u većem riziku da na patološki način odgovore na sva sljedeća iskustva sličnih tjelesnih senzacija. One takođe mogu izbjegavati sve izazivajuće faktore koji su već identifikovani da produkuju senzacije straha. Dešava se da takve osobe izbjegavaju saučešća i sahrane, trgove, bolnice, koncerte, utakmice jer se na takvom mjestu prvi put pojavio napad. Ovo izbjegavanje služi da održava poremećaj,  jer klijent pogrešno smatra da putem ovog ponašanja spriječava neku katastrofu.

Inicijalni okidač za panični napad može biti neka tjelesna senzacija, hiperventilazija (brzo i plitko disanje). Prema ovom modelu panični napad je uslovljen abnormalnim odgovorom na fizičke senzacije. Nakon ponovljenih iskustava anksioznosti, hiperventilacija i sa njom povezani simptomi, vrtoglavica, lupanje srca, znojenje, knedla u grlu, itd. postaju izazivači napada panike sami po sebi.

Prema nekim teorijama osobe koje ne razvijaju sigurno vezivanje u djetinjstvu imaće nesigurna vezivanja u odraslom dobu, nizak osjećaj kontrole i predvidljivosti ponašanja i biti u riziku za hroničnu anksioznost. Anksiozno vezivanje je u vezi sa strahom od napuštanja i reakcija je na aktuelno iskustvo iz djetinjstva, prijetnje napuštanjem ili roditeljske svađe.

Faktori rizika unutar porodičnih interakcija za nastanak anksionosti su:

• kontrolišući i dominantni roditelji koji drže dijete uz sebe; 
• svađalačko ponašanje roditelja, često udruženo sa strahom od roditeljskog povrijeđivanja.
• dijete se plaši da napusti kuću iz straha de će se nešto loše desiti roditeljima;
• dijete se plaši da će biti napušteno ili odbačeno od porodice zbog lošeg ponašanja;
• prekomjerno anksiozni roditelji koji su prezaštićujući i zbog sopstvenih strahova da će se djetetu nesto desiti kada je udaljeno od kuće.

„Panični klijenti“ u svom iskustvu posjeduju značajno više traumatskih događanja. Oni opisuju stavove svojih roditelja kao više restriktivne i sa manje ljubavi i brige, kao i više stope psihijatrijskih poremećaja u svojoj porodici uopšte, a posebno anksioznih poremećaja.

Uprkos svojoj višefaktorskoj usljovljenosti i upornosti, panični poremećaj se u psihoterapijskom kontekstu uspiješno tretira.