Dakle, Miloš je kao adolescent zbog ratnih uslova promijenio mjesto stanovanja. U gradu u kojem živi postao je preduzetnik, konačno uspješan i imućan, i ne može da shvati da mu je potreban psihoterapeut. On odbija da prihvati da mu je potrebna pomoć, a prije svega neće da dozvoli sebi da ima bilo kakvih problema. Gotovo po pravilu i prije i poslije svakog sastanka potanko ispituje da li je zaista neophodno da ponovo dođe. Sa svojih četrdeset i više godina, do nedavno atraktivan, sa neiscrpnim resursom energije, iznenada je osjetio strah zbog promjene životnog ritma. Osjeća se jako deprimirano, ima malo interesa za sve ono što mu je ranije bilo važno, danju spava, noću puši i pije na litre kafe, vrijeme provodi sam, najčešće u kancelariji ili vozeći se noću dugo, bez cilja. Povukao se od svojih prijatelja, nezainteresovan je za poslovanje firme u čiji razvoj je uložo mnogo truda, i još kao da doprinosi katastrofi.

Kako su stvari dobile takav tok? Šta se dogodilo? Nedavno mu je umrla majka i sa njom je izgubio sve članove primarne porodice. Gubitak je inicirao proradu raznih životnih faza, razmišljanje o rodnom gradu i narastanje želje da nešto mijenja, da se vrati tamo odakle je došao ili da ide u neku drugu zemlju, Švajcarsku, Njemačku. Kada je o tome razgovarao sa svojom ženom, postalo je jasno da ga ni ona ni djeca neće u tome pratiti. Razmišljao je neko vrijeme da ide sam, ali se onda ipak odlučio da ostane sa svojom porodicom.

Pojačavala se njegova deprimiranost i uskoro je počeo svijet posmatrati kroz „zamagljene naočare“. Izgledalo mu je kao da je izgubio vezu sa stvarnošću. Sve što se oko njega događalo posmatrao je više sa jedne usamljene, distancirane pozicije, takoreći, profiltrirano. To stanje, koje ga je jako uznemirilo, nastupilo je prvo u posebnim trenucima, a onda, što se više usresređivao na to, u sve dužim periodima i sada je to otuđenje postalo dominirajući životni osjećaj. U takvim okolnostima Miloš gubi bilo kakvo saosjećanje za druge, tada mu teško pada da se uživi u njihove priče, da osjeti njihove brige i da ih u sebi razumije.

Otuđenje prokulja i preplavi ga snažni osjećaj tuge kada sluša pjesme koje je slušao u ranoj mladosti. Upravo se radi o tekstu tih pjesama, o čežnji za starim vremenima.

Pri tome ne misli puno o nekim konkretnim situacijama iz svog djetinjstva, kojih se sjeća, iako nejasno, nego je to prije dnevno sanjaranje o jednoj kući na proplanku, toplom domu, zamišlja vatru.

U psihoterapijskom procesu je nezaobilazno da razgovaramo i o ranom djetinjstvu. Ispostavilo se da je Miloš odrastao u potpunoj, proširenoj porodici uz oca, majku, mlađu sestru, tetku, babu i dedu. Sjeća se sa radošću svog djetinjstva, sve do izbijanja rata i prinuđenosti izbjeglištva. Tokom ratnih stradanja je izgubio oca, a ubrzo nakon toga su umrli i baba i deda. Miloš se u procesu terapijskog rada bori protiv toga da prepozna povezanost između, s jedne strane, mnogih odvajanja u svome djetinjstvu, koja nisu bila samo odvajanje od njemu važnih osoba i gubitka, nego i od životnih navika i okruženja, i njegove snažne reakcije na definitivno opraštanje od sna o povratku u grad u kome je odrastao. On to smatra pretjerano psihologiziranom interpretacijom.

Mnogi od nas ne tako rijetko imaju zahtjev da uslovi života, ljudi oko nas, i mi sami moramo ostati nepromijenjeni. Suočavajući se nemogućnošću da sebe i životne okolnosti vrati u prvobitno stanje, čovjek može zapasti u začaran krug, čiji sastavni dio su depresija bespomoćnost.

Htijeli mi to ili ne, život se mjenja, nekada su promjene dramatične, a nekada pozitivne, a težnja ka konzerviranju, u situaciji kada činjenično znamo da to nije moguće, predstavlja zamku spoticanja.