Rodoljupci

Piše : Snežana Dakić Tomanović

“Domovina se brani lepotom, i čašću i znanjem, domovina se brani životom i lepim vaspitanjem”, tako smo nekad učili u školi…

Rodoljupci

Kako u ovom vremenskom procjepu, koje nazivaju tranzitnim, a predugo traje da bi se tako zvalo, naučiti dijete rodoljublju? Teško i lako. Onako kao i uvijek, ličnim primjerom. Djeca ne slušaju što im kažemo, nego gledaju kako radimo. A kako radimo? Kako se ovih godina voli domovina?

Prije deset godina smo, konačno i opet, dobili otadžbinu. Onu koju smo naslijedili od predaka i treba da je damo u nasljedstvo potomcima. Onu, šakama u grudi udarajući izvikanu, sanjanu, prizivanu, traženu... Mislili smo da sviće rujna zora. Bistra, svježa i zanosna. A mi, snažni i odvažni, kako nam ga ime daje, krenućemo da je gradimo, uljepšavamo, čuvamo...Ljubavlju i brigom. Da joj služimo. Znanjem i čašću... Nije velika, ali je bogata. Ima, vala, za svakoga. I more, i jezera, i rijeke, i planine, i ravnice...I grada i sela dovoljno. Ljudi- taman. I krenusmo, srećni...

Da li je bila euforija, kao kad dijete dobije dugo sanjanu igračku, ili nešto drugo, tek okrenuše se stvari naopačke. Kao da joj nismo bili dorasli… Umjesto da se zajedno radi, jer je ona svih nas, a mi svi njeni  kako god se zvali, počeše da je negoduju ili prisvajaju. Da manipulišu. Zaboraviše da nije igračka, pa čak ni dugo željena. To je domovina. Hej!!! Kao majka čije te ruke uvijek čekaju, kao majčine majke majka, iz čijeg je krila poteklo sve što je tvoje...i što će uvijek biti dio tebe, gdje god da odeš i da se odmakneš. Počeše, onako malobrojne na raskošnom prostoru, da nas dijele, dajući nam etikete. Nastade svađa u prebrojavanju, etiketiranju, dijeljenju...Izručiše se teške i gorke riječi, i jednih i drugih. Sve u ime otadžbine. U naše ime.

Vrijeme je prolazilo, godinu za godinom. Jedni su je dijelili, kao da je njihovo vlasništvo, drugi se bunili što oni ne mogu bar malo, samo malo da je dijele. Opet, kao da je samo njihova. Zaboravili i jedni i drugi da ona ne pripada njima, nego oni njoj.       Mi njoj služimo, ljubavlju i brigom, kao na početku priče. Čuvamo je od sebe samih, za našu djecu, unučiće i još dalje potomke. Za vjek vjekova. Kako pjesma kaže...                                                                                

I tako, koristeći se njenim imenom i radeći svašta u ime nje, posta nekako i ona obična, kao jakna ili cipele. Da se nosi na odjeći, tek tako. Da se pokaže kako se voli, ako iz džepa viri. Oni drugi, iako odrasli i ozbiljni, rugali su se ovim prvim, prozivajući njihov lik, a ne njihovo djelo, ružahu ih psovkama i skandiranjima, kao što rade loši đaci i zapuštena djeca na lokalnim utakmicama. A djeca, ćute i slušaju. Vide da nije kako treba, ali ne znaju kako bi trebalo. Vide modele i preslikavaju. I, onda se čude kad ih, za bačeni papirić, opomenem da nisu patriote. Kakve veze ima papir sa patriotizmom, pitaju. Koliko i dom sa domovinom, odgovaram. Kad bace papir na ulicu, neka ga  bace i u svoju kuću, isto je to. Ne znaju da im je i domovina kuća, jedini dom. Eto, ime samo kaže. Ne znaju oni što je patriotizam, malo oni što znaju... Mi ih nismo naučili.

Odrasli, oni pametni i obrazovani, koji pišu udžbenike za školu, zaboraviše da prepišu iz starih knjige neke dobre stihove. Redove u kojima smo čitali da su mladi ljudi, pa i djeca, učestvovali u borbi za slobodu, skrivajući ponekad poruku u pletenicama. Lako su preletjeli prošlost, stremeći ka budućnosti. No, nema dobre krošnje, ni zdravih grana, bez jakog korijenja!

Tako, gledam ove mlade ljude, zbunjene i izgubljene. Bez rodoljublja, a sa domovinom. Niti znaju kuda će, niti kako će. Neki su već silni, poistovjetili su rodoljublje sa srebroljubljem, naučeni od očeva i kumova. Imam, moje je, sve! Ovi drugi, mučeni, htjeli bi da se rodoljubišu, no nemaju srebra. A domovinu im neko pred nosem oteo, tek tako. Neka idu negdje drugo, s anđelima…

Pišem ovo, a gorka mi  se muka u grudima taloži. Za njom, jedinom. Nemam drugu, ni ljepšu, ni bolju. Ni djeca moja. Pa i kad bih htjela, ne bih ljepšu ni našla. No, ponekad zaćutim i zamislim se… poželim čak i da odem, i postidim se od svoje misli i želje. Da je ostavim? Bih li zaista mogla? Nju, gdje su radost, tugu i bol utkali moji stari, moji prastari? I napojili je krvlju, i jačali zakletvama da su njeni sinovi i kćeri, oduvijek i zauvijek.  I da pođem, na koju god stranu, zar bih mogla da odem od nje?

I ova priča više nije popularna, znam. U ovo vrijeme, nažalost, ljubi se srebro, a ne dom.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.