Rostov se otvarao pred nama, širokim i dugačkim ulicama i bulevarima. Ona sumorna ulica poklopljena maglom kao da je bila dio nekog sna. Sad su se u daljini nazirale velike, zlatne kupole i već je ličilo na poetičnu sliku Aksinje i Grigorija Melehova, koju sam godinama nosila u sebi. Silazili smo velikim Budjonavskim prospektom koji je presjekla Puškinova ulica, čije krajeve, ni na desnoj ni na lijevoj strani nismo mogli da naslutimo. Objasniše nam  vodiči da je ta, uz glavnu ulicu, Baljšaja Sadavaja (Velika Vrtna), najveća u Rostovu i da se, paralelno jedna s drugom, protežu duž cijelog grada.
Spustili smo se do rijeke. Don je bio gotovo nepomičan, lijeno je i tiho oticao u Azovsko more, ostavljajući grad na desnoj obali, a industriju i poljoprivredu na lijevoj. U tom sporom oticanju nije bilo stida i skromnosti, nego sile i moći, jer oni veliki uglavnom ne prave buku. Na mjestu sa kojeg sam pratila tiho kretanje Dona bio je veliki spomenik starom Kozaku, praocu današnjih Rostovljana i Rostovljanki. Inače, u cijelom gradu je veliki broj spomenika, na svakom trgu ili proširenom dijelu ulice, postoji spomen na neku priču, ratnu ili književnu, stariju ili noviju...

Veliki vatromet i doček Nove godine bio je u Gorkom parku, mjestu koje spaja dvije pomenute ulice, Puškinovu i Baljšaja Sadovaja. Nekoliko puta smo, tokom boravka u gradu, prošli kroz taj park. Nema u njemu uređenih vrtova, sjajnih rješenja stručnjaka za hortikulturu, sve je prostrano i  sasvim prirodno, a to znači da je drveće tek golo granje kroz koje juriša hladan vazduh, a fontane su tužni kameni likovi okruženi željeznom ogradom ili živicom. Ipak, kroz njega bruji život tokom cijelog dana i noći, a ja maštam o tome da ga vidim u  kasni septembar, kada sa topola bude padalo zlato.
Imali smo dovoljno dana da osjetimo puls grada i način života Rostovljana. Bili smo u cirkusu, koji se nalazi u velikoj, državnoj zgradi u centru grada, sa galerijama kao u pozorištu, a program se izvodi tri puta dnevno. Uživali smo u nastupima klovnova, akrobata, snagatora, vještih strijelaca...   
Boraviti u Rusiji, a ne odgledati balet, bio bi grijeh. Ženski dio ekipe, dvije mi najdraže Ane i ja, uživale smo u pastoralnoj predstavi Snjeguročka. Više od pedeset balerina i baletana su, u živopisnim kostimima, izražavali  pokretom tijela i izrazom lica priču o nesrećnoj ljubavi sa neobičnim krajem. Scena je bila nestvarno raskošna, kako to Rusi već znaju.

Snažan utisak je ostavila i posjeta Gradskoj biblioteci, na čijem se prizemlju nalazi botanički vrt, a biljke se hrane svjetlošću jer je krov uglavnom od stakla. Stepenište je vješto napravljeno na dva kraja. Na oba sprata je veliki broj čitaonica, odjeljci za iznajmljivanje različitih vrsta publikacija, a na spratove ne možete ući ako jaknu ne ostavite u garderobi, niti iz biblioteke izaći ako ne prođete kroz skener na prizemlju. Rusi prepoznaju knjigu kao blago, pa u biblioteci sa oko pet miliona publikacija, možete vidjeti baku kako, uz odloženu enciklopediju na kojoj su ostavljene naočari, izuvena i umorna od čitanja- spava, na prizemlju, u botaničkoj bašti. Iako je bilo tiho nedjeljno popodne, zatekla sam dvije grupe djece koja su u učionicama-radionicama odrađivali nekakve zadatke, vođeni smjernicama stručnog lica. Osjetila sam da tih tihih nedjeljnih sati boravim u hramu i sasvim sam sigurna da Rostovljani biblioteku doživljavaju kao sveto mjesto.

Ono što na putovanjima najviše volim jeste da posmatram ljude u uobičajenom hodu, u restoranima, parkovima, pijacama... U  Rostovu na Donu sam zaista imala vremena da stvorim kompletnu sliku života grada. Vrlo je malo beskućnika, manje nego i u jednom evropskom gradu u kojem sam bila. Srela sam nekoliko knjiških likova, potpuno spremnih da se vrate u književno djelo. Ljudi nisu rezervisani i hladni, ali imaju stil života sasvim autentičan i drugačiji od svih mjesta na kojima sam bila. Nezainteresovani za ostatak svijeta, za zapad i jezike sa zapada, oni žive „potpuno prisutni“, ali pomalo usporeno. Stičem utisak da nisu rastrzani poslom, da imaju vremena za druženja i izlaske, za posjete pozorištima i restoranima, i da su uglavnom svi, i oni koji imaju više i oni koji imaju malo, okrenuti više duhovnom nego materijalnom. Ne, nije to zbog praznika, ostala sam dovoljno dugo da vidim život van prazničnog duha. Zaista su posebni u svojoj hermetičnosti, od toga da su im svi programi na televiziji  sinhronizovani, pa teško da iko zna da se sporazumije osim na ruskom, već i samim stilom života koji je zaista poetičan. Nisu bili sasvim prijemčivi za evropsku modnu scenu, pa se trendovi prate donekle, uglavnom kod mlađeg svijeta. No, čak ni oni, ne prihvataju sve bespogovorno, pa se uz zapadni minimalizam može uklopiti kakva čipka ili broš, ostavština od babe ili prababe, tek da ne liče jedna na drugu. Stiče se utisak da su dovoljni sami sebi, bez potrebe da se svide drugima.  Svakodnevica dvadeset i prvog vijeka nije im uzela interesovanje za dobrom knjigom, pa se čini  da zaista svi mnogo čitaju, da imaju naviku druženja sa knjigom, makar uveče, uz čaj iz samovara.
Za kraj, naslov priče je nastao prije nje same, jer sam posjetom Rostovu na Donu shvatila zašto je moje dijete odabralo baš taj i takav dio svijeta. Ništa se ne dešava tek onako, zato- spasiba.