Venecija je bila prva, divna u svojoj otmenosti i uzvišenosti. Najmirnije julsko jutro, potpunu tišinu remeti graktanje galebova. Otkriva se lagano Riva delli Scavoni, a onda okupana i uvijek svježa Santa Maria della Sallute. Moćna Mletačka Republika... sa Božidarom i Vićencom, koji štampanjem knjiga na ćirilici čuvaju vezu sa otadžbinom, ostavljajući joj moćnu  zadužbinu... Nismo bili zatečeni kao Draško, jer je globalizacija učinila svoje, pa nikakvi frikovi nijesu uspjeli da nas začude i ostave bez teksta. Ipak, divili smo se bojama zgrada i ukusima sladoleda. I, otmenosti koju nisu oskrnavili vjekovi. Ni globalizacija.

Sa vidljivim krvotokom, kanalima kroz koje pulsira život, trgovima koji isprepliću prošlost sa sadašnjošću, ona nudi čovjeku misao o punoći i prolaznosti života. Budi tu, osjeti tren, jer tren pripada životu, a ljepota vječnosti.
Duboki uzdah, da se naslože misli i osjećanja, mirno more i novo jutro. Odlučili smo da dan ne provedemo u Bariju, mada smo autobusom prošli kroz grad i bacili pogled na glavnu gradsku plažu Pane i pomodoro i osjetila sam na tren atmosferu iz italijanske literature, Moravia i Marone.

Umjesto šetnje gradom, vozeći se kroz nepregledne maslinjake Pulje, došli smo do Alberobela. Odavno ga vrebam po fotografijama, sa dozom nepovjerenja da može da bude toliko sladak kao što izgleda. Ne, nije sladak, tulumba je slatka, on je čaroban. Nestvaran u svojoj posebnosti, kao parče pamuka koje lebdi u vazduhu. Ćupovi raznih boja, svežnjevi bijelog luka i sušenog paradajza, saksije sa biljem, nonšalantno razbijaju potpunu bjelinu truli kućica. Između starog i trgovačkog dijela nalazi se trg, sa kafićima koji služe nektar pomorandže. Više ne sumnjam u čaroliju, postala sam dio nje.

Trećeg dana nijesmo imali novi grad, nego i novo more. Krf u Jonskom moru. Najjači miris soli u vazduhu, najbujnija vegetacija na Mediteranu. Bogumile, oleandri, neki narandžasti pupoljci... kamene zgrade, tvrđava, divni trgovi... ali i zapuštene kuće na periferiji ostrva (liči na to da vlasnici nijesu mogli da otplate kredite bankama)... Ostrvo nosi u sebi dozu sjete, one najdivnije, kao priču o ljubavnicima koji se vole, a moraju da se rastanu. Nedostatak vremena da se posjeti Vido, kao izgovor za neko drugo putovanje...
Santorini mi je bio kao zauvijek nedostižan slatkiš. Gledala sam fotografije, željela da odem, ali nikad nijesam imala društvo koje bi zanimalo ljetovanje na grčkim ostrvima. U mojoj glavi, on je bio  sinonim za luksuz. Na licu mjesta, bila je strma pustoš naslaganog vulkanskog kamenja, čiji su suvoparan izgled mijenjale bijele crkvice sa plavim krovom, kao znak nade i vjere u spas od erupcije vulkana, od cunamija, ili pak od ljudske nepažnje. Ponegdje manja plantaža pistaćija, kaktusi i magarad, umorna i gladna, čekaju da ih ljudski stvor upregne teretom. Dva mjesta, turističke atrakcije, Oia i Fira, pružala su malo vedriju sliku. Bijele kuće, naslagane kao kockice šećera, koje gledaju na jedrenjake i pučinu. U prvoj dominiraju apartmani, u drugoj trgovine, a u obije veliki broj crkava i restorana. Na plažu nijesam išla, do nje se dolazi žičarom ili strmim putevima automobilima i na magarcima. Može i pješke, za one sa dosta života.
Ako se raj nalazi na jugu, onda je na Mikonosu. Mojoj je duši on posebno prijao. Bilo je to baš ono  mjesto koje često posjećujem  u snovima. Neobjašnjivo, osjećala sam se kao kod kuće. Na samom ulasku u centar, crkvica, nekoliko starih ribarskih čamaca naleglih na plažu, žuto poštansko sanduče i jato golubova za doček. Svaka uličica bijela, a nijedna nije ista. Svaka od njih nosi čaroliju, koju je moja duša osjetila, jer sam bila razdragana kao dijete i „lovila“ sam mršave ostrvske mačke dajući im mrvice kroasana. Ne mogu reći za ljude da su ljubazni, bili su prirodno, nenasilno, srdačni, kao da svakoga od njih znam iz nekih ranijih života. Ne znam kako bih se osjećala zimi, može li zima tamo da „stegne“, ali poželjela sam da jedan dio života provedem na Mikonosu. Bar desetak dana u jednoj od narednih godina.

Sjutra se iskrcavamo. Upijam pučinu, slobodu ili tjeskobu, sve je onako kakav mu mi oblik damo.