Nisam više ni dijete, napunila sam ljetos četrnaest godina. Ovo mi je posljedna  godina u osnovnoj školi. Na polumaturskoj ekskurziji sam se zaljubila u jednog iz osmog četiri. Zaljubio se i on u mene. Zajedno smo silazili niz pokretne stepenice u jednoj robnoj kući u Splitu. Na Plitvicama se slikao sa komplet mojim odjeljenjem, iako ne uči sa nama, a na slici ispred spomenika na Kozari, vidi se kako je izašao iz reda i pogledom me traži. Pitao me je da izađemo, i krenuli smo, proveli smo par velikih  školskih odmora zajedno. Onda je majka upropastila sve, jer se sakrila iza predsoblja u hodniku i čula kako šapućem u telefonsku slušalicu. Uzalud sam joj objašnjavala da mi je to  drug, da sam mu pojasnila domaći zadatak. Zalud, domaći se ne šapuće, sa drugom se ne razgovara tako. Poslije priče o tome da djevojčice koje u tim godinama imaju momke, izrastu u opasne žene koje brzo stare i niko ih ne voli, sjutradan sam rekla drugu-momku-simpatiji da mi se više ne dopada.
Izabrala sam sunčanu stranu ulice, krećem sa zadirkivanjem ljudi. Malo me sramota, jer nisam više dijete. Ljetos sam napunila četrdeset i pet. Pored mene nije tetka, već moja ćerka i kume. A i ljudi ne reaguju onako bezazleno kao prije tridesetak godina. Valjda ustuknu kad ih neko okrzne laktom, misle da hoću da ih povrijedim, ukradem nešto. Rijetki pomisle da imam kakvu bolest dezorjentisanosti. Kad naiđe kakav opasan lik, propustim ga da prođe, iako je treći u nizu i njegov je red. Igra kratko traje jer postaje opasna, mogu lako dobiti batine. Umjesto toga, pločnik nije baš ravan, ja imam lumbalni diskus,registrujem svaku neravninu... spotičem se i padam. Zadržavam svoje tijelo, ali ne uspijevam da izbjegnem susret sa tlom. Nekada bi me bilo sramota ovoga, sad lagano ustajem i provjeravam oštećenja. Srećom, samo sam ugruvana. Zašto su igre opasne kad ih igraju odrasli? A samo sam htjela da se ovoj sunčanoj ulici ponovo vratim, svojom čudnom dječijom igrom.
 „Dobro sam, nije mi ništa“, ubjeđujem svoje saputnike, iako me bole dlanovi i koljena, osjećam da lijevo rame neću moći da pomjerim. Zubi su tu, pantalone nisu pocijepane, idemo dalje. Pjevušim dok hodam, jer je novembar i u Beogradu sam, i ne bi valjalo drugačije. Iza ugla, iz izloga prodavnice  Industrija obuće Beograd, mašu crvene mokasine od prevrnute kože. Mislim da se javljaju meni, a  ćerka već  ushićeno trči prema njima.
„Maaaajko, kakve su!!!“, sramota je da bude oduševljena, jer je već kupila patike i zna da je tu kraj, ali ipak, mora da kaže, da primijeti, da im javi da je i ona vidjela njih, onako lijepe i neobične. I evo, baš  kad sam odustala od oživljavanja doživljaja…
Tetka i ja prolazimo ulicom sa puno prodavnica na obije strane. U jednoj od njih, vidim kratke crvene čizme. To je to, pravi šik. Majka mi je dala novac da kupim čizme, ali i ponovila tetki nekoliko puta da bude oprezna u biranju broja, da ne kupimo one koje su mi tačne, nego broj veće. Brzo rastem i razvijam se, zima pred nama je duga, a možda da budu i za sljedeću godinu. Ulazimo, imaju moj broj, probam, sve je divno, ja sam srećna, samo još da tetka plati. Umjesto novčanika, tetka vadi par vojničkih čarapa i kreće prema meni. Tetka, moja svjetlost, moja snaga, moja ljepotica, moje uživanje na raspustu, moje breskvice i torta sa filom od margarina, moje knedle i bijela kafa, moje nove haljine za početak svake školske godine, pletenje pletenica, moje krilo... Tetka?! Zašto?
Naravno da sam kupila crvene čizme do iznad  članka, te su godine baš bile moderne. Ali, te su mi godine bile velike. Nosila sam debele čarape da bih mogla u njima normalno da hodam. Pred kraj zime skoro da su mi bile taman. Naredne zime su mi bile tačne, ali pohabane. Nisu bile za upotrebu, bar ne za odlazak u školu ili izlazak sa društvom. Prvi odlazak u Beograd, da tetka posjeti svoje sinove na školovanju, zapamtila sam po tim čizmama, u koje sam se zaljubila i koje su me razočarale. Ne one, tetka. Nije ni ona, majka me razočarala, bez smisla za moja mala i bezazlena sanjarenja, za jedne obične čizme koje su trebale da mi donesu radost.
Sjetno se vraćam  u ovu jesen. „Mila, zaista su lijepe. Ako bude broja, kupićemo ih!“, prvi put sam kćerki dozvolila kupovinu lako, bez pitanja da li joj to zaista treba, koliko joj treba, kako da ih kombinuje... U stvari, kupujući njoj te crvene mokasine, zagrlila sam  onu četrnaestogodišnjakinju koja se tako lako radovala i još lakše odustajala od tih sitnih radosti. Ova se majka sveti onoj majci, poštujući dječiju želju ili hir. Ne znam je li ispravno, ali znam da sam morala tako.