Noć je. Umjesto uspavanke, želim tišinu. Tu, u sobi te stanične zgrade, uz tijelo  svoje tetke. U ćutanju čujem otkucaje njenog srca. Ima pravilan ritam, kao i srce moje majke. Ni ono neće putovati. Moje srce ne kuca kao njihovo. Kad ga osluškujem, trči i zastajkuje, penje se i spušta, hoda brže, pa sporije, nikad jednolično i ravnomjerno. E, to je srce koje putuje! Kasnije su mi rekli da je aritmija. Nikad se nisam plašila, znala sam da je to znak za putujuće srce. Volim osluškivanje srca  žena koje su mi bliske. One se, naravno, čude tome. Ja u tom jedva čujnom ritmu pronalazim zapis žene, one koja rađa i daje, kao priroda. Osjećam u toj igri komora i pretkomora, čudesan vatromet boja života, svojstven samo ženi. Muškarci su jednostavni, bez nijansi i skrivenih značenja. Metafora je, ipak, ženskog roda.
Odrastam, i ne osluškujem više tuđa srca, ni sa ovim svojim  ne znam što ću. Moje dvadesete  su u devedesetim, sve je teško onda kad treba da je najljepše. Zato se u mislima vraćam kućici na stanici, i čeznem za putovanjima. Imam samo mladost. Sad znam da sam imala i ljepotu, ali kad onda nisam znala, kao da je nije ni bilo. Možda mi to saznanje ni  tad ne bi pomoglo. Želim da budem dobra, radim onako  kako bi trebalo i kako se očekuje od mene. Znam da postoji ono srce sa aritmičnim otkucajima, no je daleko i nevažno. Želim da budem srećna, no ne znam imam li prava na to. Strah i nesigurnost su gušile mladost onoliko koliko je odgovaralo  mojim roditeljima i isto toliko smetalo meni kasnije. Onda, kada sam ušla u tridesete i spoznala da mladost nije mana koja se skriva, ni utvara od koje se bježi.    
Tako  sam u tridesetim počela  više da  slušam sebe nego druge. Nisam se stidjela svojih zahtjeva ni želja, a život sam prihvatala sa manje straha. Na kraju, mora se odživjeti kada  je već dat. Ipak, trudila sam se da budem prijatno društvo svima, da sam vesela, vedra, da ostavljam utisak...Strašno sam željela da budem srećna, više nego da budem lijepa. Ipak, u svijetu koji je ljepotu krunisao za neprikosnovenu verijednost, nije moguće bilo biti srećan bez ljepote. Tada sam mislila tako. I, radila sam sve da budem lijepa kako bih bila srećna. Lijepa zbog drugih, srećna zbog sebe, valjda. Ipak, najveću radost su mi pružila putovanja. Tako  je iz onog užurbanog srca, a tek u ranim tridesetim, otvorena prva staza. I, probudila se ljepota. Ona samo dušom viđena, a meni važna , bitna. Došla je spoznaja da se sreća ne juri i ne čeka, da su to trenuci koji se u sebi nose. Da ne moram da budem lijepa i nije nužno da se svakom sviđam. Nužno je da su došle četrdesete. I da se, tek onda, rodila žena.   
Iz onog  srca sa užurbanim koracima, kao iz sitnog zaboravljenog cvijeta, razvila se ljubav. I, potpuno smiješno , pomalo  i  apsurdno, bila sam sebi  ljepša u četrdesetim nego u dvadesetim. Valjda sam se navikla na sve nepravilnosti koje sam se trudila da učinim nevidljivim, ili sam konačno shvatila da  su nepravilnosti posebnosti. Možda i zbog toga što znam da ništa ne mogu da mijenjam, pa moram da prihvatim. Kako  god, život mi je postao lakši. Sa drugima, a posebno sa samom sobom. Nemam više očekivanja ni od koga, i nisam stroga prema sebi. Ne može sve da bude savršeno, važno je da se trudim. Pa čak i kad se trudim, a ne bude kako bi trebalo da bude, nije kraj svijeta. Dobro je da smo svi tu, da smo zdravi. Da  ima zagrljaja, uvijek  su potrebni. Malo muzike, dobra knjiga i pogled kroz prozor. Sad kad sam odrasla, nisu mi potrebni praznici,  da bih se osjećala  važnom. Dovoljno je da u tišini čujem svoje srce kako nemirno hoda, penje se do neke litice pa fijukne nazad…sjetim se one djevojčice kestenjastih očiju, kako sjedi na željeznoj ogradi i prati vozove, maše putnicima, i jedva čeka da poraste…Evo, porasla  si  djevojčice. Konačno. Sad možeš da živiš kako želiš.