Ovakva pozicija ga dovodi do nerazumijevanja sa roditeljima, konflikta, težnje da oni budu drugačiji, revolucionarniji, a onda, uslijed neuspijevanja da nešto promijeni, povlači se u svijet interneta, gdje satima igra igrice i komunicira sa imaginarnim prijateljima. Zamjera svojim roditeljima, rođacima i ljudima koje poznaje zbog njihove neiskrenosti, „maskama koje stavljaju prije izlaska u svijet“, teškoći da prihvate različitost. Sukobi najviše izbijaju zbog težnje roditelja da se on ponaša kao i drugi, zbog njihovog straha da neće uspjeti ako kao i drugi momci iz ulice ne prati fudbal, ne ide u teretanu, ne zanimaju ga drugarice, a prijatelja gotovo i nema.

Ponekad je ko' od šale povjerovati da se svijet kreće od lošeg ka još gorem. Sukobi po svijetu stalno izbijaju i previše je suludo vjerovati da pojedinac može promijeniti svijet. Istina da svako ko se suprostavi takvom mišljenju biva proglašen otpisanim revolucionaristom i nekim ko ne živi u kontaktu sa realnošću.

No, mozak kao da je baždaren za proizvodnju negativnih misli.

Kako se suprostaviti navikama svog uma da „štancuje“ negativne misli? Potrebno je prije svega preispitati svoje misli (Pitajte razum šta on kaže? Da li se misli temelje na logici? Da li pomažu ili demotivišu?) i kada konačno ukapiramo šta one rade, pokušati da ih racionalizujemo i promjenimo. Druga perspektiva posmatranja situacija koje nas okružuju je pristupanje svijetu na svjesno racionalan način koji nam pomaže da na svjesnom nivou ne dozvolimo negativnosti da utiče na nas. Ništa nije užasno do onog što nas ubije.

Šta nam pomaže da se osjećamo zadovoljnije i oslobođeno od negativne percepcije? Prihvatanje činjenice da smo svi nezavisna i samostalna ljudska bića. Česte konfliktne situacije proističu iz težnje da oblikujemo druge u skladu sa našim željama i očekivanjima, težeći potpunoj kontroli. Roditelji teže da njihova djeca budu ono što oni jesu bili i ono što nisu uspijeli da postignu. Dok nam, na drugoj strani, upravo prihvatanje različitosti omogućava da pozitivnije gledamo na situacije koje ne možemo da promjenimo.

Zrelo ponašanje je kada drugima govorimo ono što želimo, a ne ono što želimo da oni urade. Dalje, zrelo je izraziti svoja osjećanja, kako bismo izbjegli ambivalentan stav i opasnost da se nekom smijemo, a ujedno mu namještamo zamku. Ukoliko smo spretni u izražavanju svojih želja i potreba ujedno smo sposobni za empatiju i razumijevanje drugih ljudi.

Da li se nekada zapitate šta drugi preko puta vas osjeća, što bi rekao, ali se ne usuđuje? Ovakva direkcija razmišljanja pomjera fokus sa sebe na drugog. Zvuči previše idealistički pomislićete, možda ste upravu, ali ovaj nivo uživljavanja može biti od pomoći da izbjegnemo odnose zasnovane na moći, strahu i negativnosti.

Osobe sa niskim nivoom samopouzdanja ne prekidaju nezdrave odnose, teže poziciji vječne žrtve, čitav vijek provedu na poslu, iako nikada njime nisu bili zadovoljni. No, nasuprot ovima ima i onih koji se spoljašnjem svijetu pokazuju kao srećnim i samouvjerenima, ali kada ostanu sami ili sa svojom porodicom skidaju masku i postaju sasvim drugačiji.

Samopouzdanje i vjera u sebe ključni su elementi životnog zadovoljstva i ostvarenja cilja. Onaj ko ga nema može ga steći, jer ako vam izmakne vi ćete cjeloživotno izbjegavati važne stvari u životu.

Nedostatak samopouzdanja faktor je rizika za razvoj brojnih životnih problema. U životu je važno ono što mislimo jer od toga zavisi i kako se osjećamo.

Mi postajemo ono što mislimo da jesmo.