Roditelji, učitelji, nastavnici, svi mi odrasli, zašto se pravimo blesavi?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

U razgovoru sa djecom i adolescentima koji su se krajem prošlog mjeseca vratili sa ekskurzije saznajem da je gotovo normalno bilo da se pije alkohol i konzumiraju psiho-aktivne supstance. Onaj ko to ne radi nije popularan, “šonja je”, “nešto mu fali”. Djeca nakon povratka sa ekskurzije opisuju halucinogene efekte dejstva supstanci i, što je još ozbiljnije, nisu uplašena od toga, to im nije strano, doživljavaju ga normalnim, uobičajenim. Vrlo suptilno diferenciraju one supstance koje im prijaju od onih koje im ne odgovaraju.

Roditelji, učitelji, nastavnici, svi mi odrasli, zašto se pravimo blesavi?

A šta mi odrasli radimo po tom pitanju? Pravimo se blesavi, ne vidimo, ne čujemo. Da li ste razmišljali nekada zašto roditelj posljednji sazna kada mu dijete ima problem sa psiho-aktivnim supstancama? Zašto žena ne zna da je muž vara? Itd. Šta mislite? Odgovor je vrlo jednostavan. Ono u čemu je čovjek mnogo uspiješniji od životinja je izbjegavanje patnje, neprijatnosti. U tome smo postali umjetnici.

Racionalno posmatrano, jeste to u svrhu preživljavanja. Iako to rade i ostala živa bića, čovjek to radi intezivnije. Bježi od patnje, bola. U svrhu opstanka je to razumljivo, ali kada ono ode korak dalje i dospije do toga da tim izbjegavanjem ugrozi svoje potrebe, tu nastaje problem. To vrdanje od suočavanja sa istinom predstavlja uobičajeno ponašanje čovjeka. Neko to radi češće, neko rijeđe, ali svi se trudimo da izbjegnemo patnju i bol.

Izbjegavamo patnju u raznim životnim domenima: u radu, učenju, odgovornosti prema sebi i drugima, relacijama sa prijateljima i porodicom, u partnerskim vezama, u odnosu prema djeci i u odnosu prema sebi, svakako. Nema oblasti životnog domena u kom ne razvijamo izbjegavajuću tendenciju zaobilaženja patnje. Negdje krajičkom uma dođemo do pseudospoznaje, roditelji primijete da im djeca odnose iz kuće novac, da su uznemirena, da mijenjaju brzo raspoloženje, ali uprkos tome nastavimo po starom, pokušavajući da izvedemo da naizgled sve izgleda dobro.

Logički posmatrano, to su opravdani pokušaji sve dok ne izgubimo direkciju ka cilju i ne ugrozimo svoje potrebe. Problem nastaje onog trenutka kada izbjegavajuća tendencija postane cilj sam po sebi, a problemi se umnože.

Jedan od takvih problema može upravo biti zanemarivanje loših i destruktivnih navika populacije mladih ljudi. Ćuteći o tome i praveći se blesavi, negdje postajemo saučesnici u samouništavanju mladih ljudi. PItam se kako li će funkcionisati u budućnosti psiha današnjih mladih ljudi, kojima je konzumiranje alkohola i droga postao neizbježni stil života, propratna pojava zabave, jer se bez toga ne mogu osjećati dobro, srećno, uzbuđeno.

Vjerujem da će mnogi od vas pomisliti da pretjerujem, dok ću nastaviti da se pitam čemu učimo našu djecu kada im šaljemo poruke da je najvažnije koje su im ocjene, a ne nivo znanja, kada od njih očekujemo da budu uspješni u gotovo svim životnim oblastima, da ne smiju pokazati slabost i da je očekivano da uvijek budu nasmijani. Nije, nego! Kako se smijati po čitav dan? Nikako, to je nemoguće, osim uz pomoć hemijskih pomagala.

Mladi ljudi današnjice se konstantno mjere, vrednuju sebe, dok su parametri vrijednosti najčešće materijalne prirode. Istina je da smo generalno teško sposobni da prihvatimo bilo koga i bilo šta bez uslova, tako čovjek od sebe zahtijeva da ispuni određene uslove da bismo tu potrebu zadovoljili. Ti uslovi su nekakvi standardi poput bogastva, fizičkog izgleda, ljepote, pameti, snage, uspjeha, itd. Ovo su logike kojima se vode mladi, oni smatraju da su to neki standardi, nešto ispod čega oni ne mogu ići da bi sebe vrednovali, iako su ti standardi promjenjivi. Problem se nalazi u postavljenim visokim standardima. Kako se ne bi suočili sa patnjom zbog toga jer nisu dovoljno lijepi kao što bi željeli biti, nisu dovoljno zabavni kao što se očekuje, pametni koliko bi željeli, bogati koliko misle da im je dovoljno, itd, nije rijetkost da mladi pokušavaju da zamaskiraju realnost, upravo bježeći u nerealan svijet izmijenjene stvarnosti i percepcije.

Šta mi odrasli tada radimo? Pravimo se sve češće blesavi, ne vidimo i ne čujemo!

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Vještačke trepavice

RECEPT
DANA

Gulaš iz rerne

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.