U psihoterapijskom setingu često bivam suočena sa ljudima koji u nekoj fazi svog života bivaju zarobljeni, u teškoj borbi sa svojim stalno nezadovoljnim roditeljima. Pravilo ne postoji kada su u pitanju godine zarobljenosti, da li je riječ o tridesetpetogodišnjem muškarcu ili pak dvanaestogodišnjoj adolescentkinji.

Jedna od adolescentkinja je rekla: „Moju mamu zanimaju stvari u vezi mene, a ne zanimaju je moja osjećanja...važno joj je da imam odličan uspijeh, ali joj nije važno kako se osjećam kada nastupam u plesu...To me čini tužnom. Znam da me ona voli, ali na neki način koji ne razumijem“.

Čeznući za nekom vrstom podrške i pomirenja, i čistijim međusobnim odnosom sa roditeljima, djeca pokušavaju da pronađu nove kanale razmjene. Jedna klijentkinja se radovala tome što se pripremala da sa ocem putuje kod rođaka u inostranstvo. Nedjeljama prije toga je maštala o njihovom prijateljskom razgovoru, iščekujući trenutak kada će joj on reći da je voli i da će je zagrliti. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo, sve vrjeme puta je gunđao, naglašavajući da mu ne odgovara vrijeme, pa način na koji vozi, pa zašto nisu krenuli drugim putem. Ona je osjećala tugu, nije uspjela da izgovori one važne riječi koje je prije toga pripremala, i na kraju su ostatak puta proveli u tišini.

Ovakve priče potenciraju razmišljanje u pravcu koliko uspijemo da posmatramo kroz tuđe naočare i koliko naši bližnji u tome uspijevaju.

Klijenti dolaze na terapiju, gdje se nakon intervjua vrlo brzo mapiraju problemi vezani za nedostatak uspješnosti u uspostavljanju valjanih međuljudskih odnosa. Mnogi ne umiju da pokažu saosjećanje prema osjećanjima i iskustvima drugih, dok neki pak bivaju preplavljeni bezvoljnošću zbog nedostataka razumjevanja od strane drugih njih samih.

U psihoterapijskom procesu se dešava da klijenti osjećaju kako se terapeut osjeća, no isto tako se dešava da nisu uspješni u empatiji sa njim.

Jednog dečka, koji je vrlo uredan u psihoterapijskom setingu, dolazi na vrijeme, ispunjava terapjske zadatke, i u znatnoj mjeri je napredovao u psihološkom razvoju, karakteriše da s vremena na vrijeme izgovara rečenice poput onih tipa: „ Helena, dugo već dolazim na seanse, dosadio sam ti. Umorna si od mene, prekini terapiju sa mnom...“ Taj isti klijent me često i pita rečenice tipa: „Helena, da li si ljuta na mene?“

U terapiji smo do sada obrađivali više tehnika socijalnih vještina, sa akcentom na prepoznavanju emocija drugoga. On je podstican da govori direktno, kao što se kao terapeut njemu i obraćam. Ističem njegove napretke u terapijskom procesu, hrabrost da mi ispriča svoje intimne stvari, istrajnost u terapiji, tačnost, odgovornosti, dok ujedno naglašavam da nije dobro prepoznao ono što osjećam, i da je specifično da ono što prepoznaje da su moja osjećanja, uglavnom odlikuje ono što nalikuje izbjegavanju ili ne prihvatanju njega.

Nekada u osobi postoje sklonosti da amputira svoja očekivanja u osjećanja drugog. Da umetne već stečene navike, iskustva, što je pokazatelj nesposobnosti da gleda kroz prozor drugog. Kuća ima više prozora, i sa svakog se vidi drugačiji prizor. Sa jednog zelena šuma, sa drugog brza rijeka, a sa trećeg magistralni put. Korisno je umjeti gledati i sa drugih prozora, ujedno bivajući svjestan različitosti.