Šta su emocije?

Emocija je uzbuđeno stanje organizma izazvano subjektivno značajnim stimulusom ili situacijom na koju naš um usmjerava aktivnost. Emocije se ispoljavaju na fiziološkom, planu doživljenog i ponašajnog.

Osnovne primarne emocije odlikuje rano javljanje u ontogenezi, univerzalnost (javljaju se u svim kulturama), imaju specifičnu fiziološku osnovu i zjedničke su ljudima i nekim životinjama.

Vrste osnovnih emocija su: strah (nastaje opažanjem opasnosti), ljutnja (nastaje ukoliko je osujećen dolazak do cilja), tuga (nastaje uslijed gubitka objekta koji za osobu ima značajnu vrijednost), sreća (nastaje kada ostvarimo cilj kome smo strijemili ili dobijemo željeni objekat) i gađenje (nastaje kao reakcija na draži ili situacije koje doživljavamo kao neugodne i neprihvatljive za unošenje u organizam).

Kako teče razvoj emocija?

Novorođena beba nema izdiferencirane emocije, već njeno emocionalno reagovanje predstavlja stanje opšteg uzbuđenja. Iz stanja opšteg uzbuđenja se kasnije postepeno razvijaju razne emocije.

Oko 3 mjeseca diferenciraju se zadovoljstvo i uznemirenost. Na uzrastu od 3. do 6. mjeseca iz uznemirenosti se izdvajaju gnijev, gađenje i strah. Kasnije, na uzrastu od 6. do 12. mjeseca iz zadovoljstva izdvajaju se oduševljenje i naklonost prema odraslima, da bi se u periodu od 12. do 18. mjeseca razvili naklonost prema drugoj djeci i ljubomora, a nakon 18. mjesec i radost. Na uzrastu  2. i 3. godini javljaju se emocije povezane sa razvojem svijesti o vlastitoj ličnosti: ponos, stid, krivica, zbunjenost.

Dječije emocije su nagle, intenzivne i kratkotrajne. Djeca su često preplavljena njima, dok roditelji i odrasli ne tako rijetko zapadnu u kolaps suočavajući se sa dječijim emocijama. Izboriti se sa dečijim emocijama može biti zbunjujuće, iscrpljujuće i zabrinjavajuće po odrasle. No, mi kao odrasli ljudi ne smijemo zboraviti da djeca uče od nas, ona uče od odraslih pravilne načine regulacije emocija. 

Veljko im četiri godine i ljut je, tačnije njegova ljutnja doseže do bijesa. Crven je u licu i plače. Šta ćete vi uraditi?

Juče mi je jedan roditelj rekao da se osjeća toliko loše da ima potrebu da se napije ili ubije, jer njegov sin ne želi ove sedmice da se vidi sa njim, a on smatra da su vikend proveli dobro i da on, kao otac nije uradio ništa što bi kod dječaka izazvalo odbijanje da se vide (djete živi kod majke jer su roditelji razvedeni).

Jedan od glavnih problema pri izlasku na kraj sa dječijim emocijama su emocije roditelja. Dječijom ljutnjom pobuđuju se ljutita osjećanja kod roditelja. Dječijim osjećanjem nemoći razvija se nemoć kod roditelja.

Bilo bi pametno da mi, kao roditelji, podsjetimo sebe na to da ni sami nismo naučili kako da se izborimo sa sopstvenom ljutnjom, tugom ili drugim osjećanjima tokom života. Jedan broj roditelja su kao djecu učili da biti ljut znači biti loš i da treba osjećati krivicu zbog ispoljavanja ljutnje. Bilo bi lakše izboriti se sa dječijom ljutnjom kada bi se roditelji suočili sa neadekvtnošću ovakvih mišljenja. Naš cilj nije da potisnemo ili zabranimo ljutita osjećanja kod djece (ili kod roditelja), već da prihvatimo osjećanja i da pokušamo da ih uputimo i usmjerimo ka konstruktivnjim rešenjima.

Dovoljno dobri roditelji dopuštaju djeci da osjete sva svoja osjećanja. Vještine odraslih mogu biti usmjerene ka prikazivanju prihvatljivih načina za ispoljavanje osjećanja. Dok negativna osjećanja nije korisno poricati, već je korisnije prepoznati ih i tretirati sa podjednakom važnošću kao i pozitivna.

Psihoterpeuti upotrebljvaju razne načine da sa djetetom razgovaraju o bijesu kako bi povećali nivo dječijeg zadovoljstva. Intervencije koje često koriste uključuju planiranje reakcije na događaj, kao i vježbe za prepoznavanje svojih kapciteta i stimulisanje pozitivnog razmišljanja.

Da bismo reagovali efikasno prema previše agresivnom ponašanju djece treba da imamo neke ideje o tome šta može da izazove takav izliv bijesa.
Ljutnja može biti odbrana od bolnih osećanja; vezana za neuspijeh, osećanja izolacije; povezana sa bespomoćnošću, tugom i depresijom; povezana sa osećanjem zavisnosti.

Primjer intervencije sa djetetom

Koji događaj je učinio da se osjećam bijesno?

Dječak iz drugog odeljenja stalno dosađuje mojim drugarima i meni, i neće da nas ostvi na miru.

Koji su pokazatelji koji mi govore da sam bijesan?

Tjelesni znaci: Mišići su napeti i srce mi jako lupa.

Misaoni pokazatelji: Ukrašće mi drugove i ostaću sam.

Znaci u ponašnju: Vikao sam na njega.

Šta mogu da urdim da opustim svoje tijelo?

Udahnuću duboko i izdahnuti što sporije i tako nekoliko puta i pokušaću da se opustim.

Šta mogu korisno da uradim sa svojim mislima?

Da ostanem smiren i pokušam da razmislim da li je logično da mi neko može ukrasti drugove.

Šta mogu još korisno da uradim da bih se nosio sa problemom?

Da razgovaram sa njim. Pitaću ga da mi dozvoli da se igram sa svojim drugovima i zamoliću ga da nam ne smeta tako šro ću mu reći da mi ne prija njegovo društvo i da me ljuti pomisao da ću zbog njega ostati da se igram sam. Ako to ne uspije, tražiću pomoć roditelja.

Ne plašite se dječijih emocija već razgovarajte o njima.