Ove riječi odzvanjaju u glavama mnogih od nas, preipsitujemo se gdje smo to pogriješili, šta se to dogodilo, osjećajući krivicu.

Većina nas odraslih dio smo jednog društva koje je učestvovalo u ratu, koji smo osjetili nemir i zadržali djeliće straha zbog bombardovanja. Dobili smo transgeneracijsko breme naših roditelja, njihovih roditelja i njihovih mnogobrojnih gubitaka. Mi smo nekako satkani od osjećanja krivice. Osjeća se u mnogima od vas sa kojima razgovaram. Nismo je svjesni, ona je uglavnom na nesvjesnom ili predsvjesnom nivou, progovara kroz simptome. Kao žitelji ovog prostora bili smo, i još uvijek smo, svjedoci raspada države, iskusili smo traumatične posljedice tranzicije, čekanja u redovima i igranja šaha pod svijećama. Dezintegrisali smo se, a neki od nas još trpe teškoću ponovne integracije. Izgubili smo mnogo, neki od nas drage ljude, drugi kuće, domove, pripadnost, postignuća, izgubili su neki ideju o tome “ko sam i gdje pripadam?” Izgubili smo ideale, radost življenja. Iza bolnih gubitaka, koji su objektivni razlog za tugu, naša osjećanja su postala satkana od ljutnje i krivice. Osjećamo krivicu zbog svoje nemogućnosti da prepoznamo i učinimo nešto, a isto tako i krivicu zbog nemoći da drugog spriječimo da krivo radi sakriven iza našeg imena.

Što smo kroz vrijeme radili sa svim tim gubicima? Da li smo žalili? Nismo. Negirali smo gubitke i na ličnom i na društvenom nivou. Traume nam zamagljuju realnost. U mnogim našim porodicama stradanja i gubici u prethodnim ratovima su potisnuti. Moja baba ih je praznila prije smrti, nabrajajući imena umrlih članova porodice, do tada nije o njima pričala, mislila je da nas, unučad, tako štiti. Nakon Drugog svijetskog rata uslijedila su nova stradanja na obje strane, na našoj i na njihovoj, i opet pravimo istu grešku, zaustavljamo tugovanje u prvoj fazi žalovanja, u fazi negiranja realnosti. Društvo nije spremno da čuje i svi ćutimo. Naše ćutanje nalikuje onim “fantomskim” sobama u kući porodica u kojima je jedan član umro. Takve porodice zatvore jednu sobu koju je koristio umrli i ne pomjeraju ništa decenijama, zalede traumu.

O traumi je neophodno pričati. Ako nam je cilj da se krećemo ka zdravlju, neophodno je kretati se u pravcu razumijevanja onog ko je žrtva, čak i razumijevanje onog koji čini nedjela. Umjesto toga mi se okrećemo nekim drugim vrijednostima. Mediji nam postaju glavni vaspitači. Umjesto ideje brastva i jedinstva (koja je, kada bolje razmislimo, bila stabilnija od ove sada) mi stavljajući glavu u pijesak preferiramo podržavanje ideje da je neophodno da budemo mladi i lijepi, da je neophodno da žene izgledaju kao “avatari” , da ne kažem neki drugi manje ukusan izraz, da muškarci treba da nalikuju onom američkom predsjedniku, ili nekom sličnom njemu. Kada ozbiljni uticajni književnici, novinari, ljekari učestvuju u šou programima i bez censure slušaju o raznim primitivnim sadržajima, pitam se što maskiramo time? Veći dio tog pravca kretanja društva baca prašinu na kvalitet našeg života, nas običnih ljudi.

Moje pitanje je na kraju, što da radimo sa tolikim maskiranim nezdravim osjećanjima? Ako ih ne prizovemo, dezintegracija ličnosti na nivou društva će biti naša budućnost!