Zagovaram obitelj i njene vrijednosti. Apsolutno poštujem obitelj, ali onu funkcionalnu koja svima donosi dobro. Obitelj u kojoj djeca (ako ih ima) u poštovanju i ljubavi odrastaju u ljude. Ne podržavam da ljudi svoje drame i svađe prenose na svoju djecu i time ih traumatiziraju, ali su prihvaćeni od zajednice jer su, eto, u braku. Ovo je jako važno, jer vjerujte mi, viđam partnerske odnose koje nalikuju šou u cirkuskoj areni i nisu ni pomislili na razvod, niti koliko time štete svojoj djeci, jer oni pod svaku cjenu "moraju" biti u braku. Tako nalaže zajednica (kao da će ih kamenovati ako odluče drugačije). Zapravo, mislim da im uopće takva opcija ne pada na pamet.

Isto tako, hoće li se žena udati, odnosno, muškarac oženiti je isključivo stvar osobnog izbora. Poznajem ljude koji nisu ušli u bračnu zajednicu, nisu osnovali obitelj... nemaju djecu. Možda imaju kakvu vezu, ne znam.. nije mi poznato. No ostvareni su. Žive život. Ulažu u svoje talente. I sad, zašto su ti ljudi manje vrijedni i na njih se upire prstom, jer oni nisu ostvarili ono što se od njih očekivalo? Ima li tu malo zavisti jer ti ljudi žive život kakav žele, ne pitajući nikoga za dozvolu?

Nije li bitnije što su oni sami očekivali, ili što očekuju i nije li bitno da slijede svoj put, a ne put mase?!

Udala sam se s 34. god, nakon par godina zajedničkog života. Ne mogu reći da nisam bila prihvaćena u mjestu gdje živim, ali bilo je nešto u zraku. Nešto podrugljivo. Kao da imam nekakav biljeg na čelu, ali nitko iz pristojnosti ništa ne govori, ali se osjeća u zraku.

Otkako sam se udala, nitko me ništa ne pita. Ja sad imam muža. I to je to. Zaštićena. Priznata u društvu. Točka. Zamislite!

Moj odnos s mužem je vrlo topao i ugodan. No koga briga?! Nikome nije važno kakav je moj brak. Bitno je da sam udana. Dalje više nema pitanja, dilema, ni trilema. :)  No, kad me sretnu na ulici i pitaju tko čuva dijete, a ja kažem muž; to je takvo zaprepaštenje kao da sam rekla da su dijete oteli izvanzemaljci.

Jednom sam čak dobila pasku, jer da zašto hodam po ulici sređena i što radim izvan kuće, s obzirom da mi dijete nema niti godinu dana. Nije bitno što sam tad išla po namirnice za svoju obitelj i što ne moram valjda po ulici hodati u krpama. :) Nije bilo opravdanja. Osuđena. KRIVA!!!! Tad još nisam radila na sebi koliko to činim "danas". Vjerujte mi, sad se više definitivno ne bih ni pokušala opravdati. Vrlo kratko i jasno bih rekla da se tu osobu to uopće ne tiče.

Čini se da ljudi žive po inerciji i nekom unutarnjem uvjerenju koje su stekli prilikom odrastanja. Odgajana sam da mislim svojom glavom. Moji roditelji su bili razvedeni, tako da mi model braka nisu prenijeli mama i tata. No ono  što se utisnulo u moje sjećanje su brak bake (rođeni davne 1920.) i djeda u kojem su bili sve do svoje smrti. Oni su još u ono vrijeme bili potpuno RAVNOPRAVNI!!!

Djed je radio, baka je bila domaćica. No to nije umanjilo njeno pravo da govori što misli da "robuje". Brinula se za obitelj, naravno. Ali nije bila robinja obitelji. Moji tata i teta (njegova sestra) naučili su obvezama  u obiteljskom domu. Kuhati, čistiti, prati... Sve je to moj tata znao i radio nakon razvoda. To je poteklo iz kuće. Nije se držao mami za skute. Odgojili su ih da budu samostalni.

Mnoge druge žene su šutjele i "robovale". Njihovi muževi nisu znali bez žena gdje im stoje čarape, a opet im te iste žene nisu bile dovoljno dobre i nisu imale pravo glasa, jer nisu zvanično radile van kuće i primale plaću. Moja baka također nije radila;  ali se tu razgovaralo, diskutiralo i odlučivalo u paru. Ja sam to svojim očima vidjela, doživjela i prihvatila kao model. Zato im jedno veliko hvala, iako su svi nabrojani članovi obitelji danas pokojni. :(

Koliko muškaraca zaboravi na svoju djecu, a ne posvećuju im pozornost ni dok su u braku jer je to, eto, uloga žene koja ionako ništa ne radi. :) Moj tata je preuzeo kompletnu brigu za svoje dijete - mene.  Radio je sve što u obitelji obično radi majka. Da ne govorimo koliko je muškarcu teško izvesti žensko dijete na pravi put. Moj tata je bio primoran stisnuti zube, i u razdoblju kad sam bila u pubertetu, sa mnom razgovarati o svim "ženskim stvarima". Muškarac. Otac. Razumijete li vi to?! KARAKTER. Majka ili otac na papiru, za moj pojam nisu majka ili otac. Tko god svjesno, svojom voljom zanemari svoje dijete (ne govorim ako nije u mogućnosti iz nekih razloga) nije karakter,nije osoba, nije čovjek...

Drugo, moja poruka je ovim tekstom zapravo da mislim da je vrijeme da netko promijeni model koji je utisnut u glave tih žena, koje su nesretne. Nesretne su jer se nikad nisu zapitale, ili se nisu usudile zapitati što one žele?! Osim što se brinu za obitelj, što čine za sebe?! Je l' to život kakav su željele živjeti?

Brakom i dolaskom djece nije sve gotovo. Brak bi trebao biti uzajaman rast, a ne muka...Mnogim ženama je muka jer ih nitko ne pita kako se osjećaju, trebaju li vremena za sebe i dr. Djeca će odrasti i otići će svojim putem. One će se tada osvrnuti unatrag i shvatit će da su u silnoj brzi za druge izgubile sebe. Nisu imale podršku da budu tko jesu, niti zaleđe u koje se mogu skloniti ako naiđe oluja. Imale su muža i obitelj, a bile su SAME; jer na njihove želje, potrebe i snove nitko se nije osvrtao. Nisu imale s kime podijeliti. Nikoga tko će ih podržati.

U meni to budi duboko suosjećanje i tugu naspram tih žena. Voljela bih da one napokon počnu živjeti život. Život kakav su sanjale dok su još bile djevojčice. Snove koje su željele ostvariti. To je moja poruka, moja čežnja i moja nada.

Rahela Vukušić Druško

Inspirational Woman