Na dan okupljanja mi, turisti, pristizali smo iz raznih krajeva dok u jednom trenutku nismo shvatili da smo se tamo negdje u Africi obreli svi mi sa prostora bivše Jugoslavije. Donjeli smo svoje priče i svoju istoriju, u pokušaju da nešto sa njom uradimo, upoznajući prirodu i ljude u Africi.

Ne smjestivši se još u bungalove, brzo smo se uputili ka okeanu, očarani ljepotom prizora, i iznenađeni toplotom vode koja je zapljusnula naša tijela. Nakon izlaska iz vode počeli su da pristižu žitelji sela, i zaposleni na plaži. Pripadnici plemena Masaji su nakon brzog predstavljanja, navodeći svoje pravo ime, i ime za turiste, pokazivali svoje ručno izrađene proizvode, najčešće nakit, nudeći prodaju po najpovoljnijoj cijeni baš za onog kome je nude. Onda su nas opkolila djeca, koja su tražila bombone, smijući se, i uguravajući se u naručje. Sve vrijeme našeg boravka mi, “Jugosloveni“, bili smo u konstantnoj razmjeni sa pripadnicima plemena Masaji iz Tanzanije i žiteljima sela Jambijani.

Žitelji sela su u neprestanoj bliskosti sa mnogim ljudima iz njihovog okruženja. Predveče žene i djeca izlaze na plažu, gdje se druže i igraju, čineći razne akrobacije.

Sve vrijeme boravka u Zanzibaru cijeloj grupi su odzvanjale riječi „pole, pole“, „polako, polako“. Značenja tih riječi sam postala svijesna, i razumjela sam ih znatno kasnije.  

Ne znam zašto mi se Šila (izmišljeno ime), pridružila na terasi tog dana. Zbog znatiželje? Dosade? Sa namjerom da joj dam nešto? Jer joj se nije radilo? Jer sam odlazila? Ali kakav god bio njen motiv, razgovor sa njom je za mene bio otkrivajući. Objasnila mi je da njena porodica i njene komšije mnogočlano žive u jednosobnim kućama. Većina njih spava na podu, a u cijeloj kući postoji samo jedan mali privatni prostor. U razgovoru sam saznala da sam već upoznala njenu majku, koja ima petoro djece, od kojih je ona najstarija. Otac je otišao i ne znaju gdje je i da li je živ. Razgovarajući sa njom o doživljaju usamljenosti njene majke, shvatila sam da je tamo jako teško osjećati usamljenost. Zapanjilo me je suočavanje sa činjenicom koliko se društvo zapadne civilizacije, kome sve više pripadamo, može doživjeti kao izolovano. Mi imamo dvoje, troje, do petoro ljudi koji žive u prostranom prostoru, svakako sa svojim fizičkim prostorom, gdje svako od nas gotovo većinu svog dana provodi sam, ili u društvu svog telefona. Posmatrajući odnose muškaraca i žene na Zanzibaru primijetila sam da oni zajedno ne provode mnogo vremena. Oni se međusobno upuštaju u ljubav, održavaju sekusalni odnos, ali uz sve to muškarci i žene ne provode mnogo vremena zajedno, što se posebno istaklo na svadbi koju sam posmatrala, na kojoj su žene igrale napolju, dok su muškarci sjedjeli i razgovarali u kući. Žene od svojih supruga ne očekuju da oni budu njihovi najbolji prijatelji, intelektualni parovi, emotivne utjehe. Nasuprot tome, mnogo emotivne podrške žene dobijaju od drugih žena, a muškarci od muškaraca. Bliskost je na dohvat ruke u svim smjerovima, a mnogo podrške jednih drugima čini ozbiljan teret življenja laganijim.

Zbunjenost kod Šile se pojavila kada sam je upitala kako je znala da je njen suprug čovjek za nju. Pomislivši da je pogrešno razumjela pitanje, preformulisala sam ga više puta, ali podjednako naišla na nerazumjevanje, što me je uputilo na razmišljanje da ona, a ni ostale žene u tom selu, nisu stavljale svoj partnerski odnos u središte svoje emotivne biografije, na način na koji to mi radimo. Slično iskustvo sam doživjela pitajući je za njene godine, kao i za godine njoj bliskih ljudi. Nekako se dugo promišljala prije nego što bi mi dala odgovor u koji nisam baš bila sigurna da je tačan. Šila nije bila opterećena materijalnim, opisivala je kako je zadovoljna poslom koji radi, i da je važno živjeti „pole, pole“, konstantno smješeći se, dok je u jednom trenutku izgovorila da ću im svima nedostajati jer sam dobra i pomagala sam im i bila stalno nasmijana.

Veliki dio svog života provela sam i provodim razgovarajući sa ljudima, te iako je moje ograničeno iskustvo upoznavanja druge kulture i pripadnika jednog zanzibarskog sela ograničeno na desetak dana, i izdvojenim razgovorima sa pojedincima, ipak se mogu pouzdati u svoju sposobnost promatranja i primjećivanja različitosti. Ono što svakako mogu sa sigurnošću reći je da pripadnici tog naroda stvari odrađuju „pole, pole“, da su nasmijani, da nisu opterećeni mjerama, godinama, bogastvom, imetkom, onim šta će i koliko pojesti. Da žene ne sjede i ne ispredaju priče o svojim muževima, što ne znači da ih ne vole i da nisu voljene.

Kada smo krenuli nazad, mi ljudi sa zapada, bili smo tužni, neki i depresivni. Vraćali smo se u našu realnost koja je opterećena nekim brojevima, nekim postignućima, dostignućima, i kojekakvim dobitima. Mještani koje smo ostavljali u njihovim kućama bez prozora, nisu mogli da razumiju našu tugu, jer oni su uspjeli da budu srećni sa malo hrane, vode i krovom nad glavom. To je racionalna misao, koju pokušavam kroz terapiju da objasnim klijentima, i uvjerim ih da za zadovoljstvo nisu potrebna sva postignuća koji čovjek naše današnjice danas priželjkuje. Zadovoljstvo je znati da postoje mjesta na svijetu gdje ljudi imaju i takva razmišljanja i žive u skladu sa njima.