Vihor rata je doveo u moj grad, a splet okolnosti u moju kuću, da joj bude dom. Meka i nježna, a stamena i odvažna, ne priča o ratu. Samo mi je jednom ljetos, kad sam je pitala za ogromni ožiljak na ruci, rekla da je bila ranjena. Ruku u kojoj je držala sina, tada bebu a danas odraslog čovjeka, pogodio je geler.Bilo je strašno, ali je sve dobro prošlo. Ne zna sa kojeg je fronta i od čije ruke došlo, ali nije ni važno. Zna da niko nije gađao baš nju, ali je rat zlo, a ljudi se zaborave...Sve je oprošteno, nema gnijeva ni gorčine, iako je tamo ostala kuća i sve u njoj. Važno je da smo živi, a gdje ima života, biće i radosti-kaže. Biće radosti i za nju i za mene, kažem joj, misleći da nije slučajno što je iz male bosanske varoši došla baš ovdje, da zajedno dijelimo ovo čudo od života.                           Dođem rado kod nje, da pod krošnjom lipe, lijepo i lako, živimo život i pričamo priče. Napuštam  društvo dama, izmorenih kozmetičkim  tretmanima i  poslovnim sastancima, onim koje se ne mire sa sopstvenim izborima i svakodnevno kukaju nad težinom i trpljenjem života, a spremanje ručka za svoju porodicu smatraju podvigom dostojnim medalje...Dođem kod nje, gdje je sve lako i gdje se sve može, nema umora ni samosažaljenja, prosipanja suza nad teškim danima i  pletenja lovorika za životne pobjede...Ona može sve, jednostavno i sa osmijehom za svakoga, jer osmijehom, kaže, treba dočekivati ljude. Šta je čovjek, samo znak u beskrajnom prostoru...
Ona prihvata život, kišu i vedar dan. I priča o svakom djeliću prirode sa ljubavlju i uvažavanjem. Kaže da su se izlegli novi pilići, posmatra ih i zna da je žuto radoznalo, sivo nepažljivo, šareno slabo jede...Cicko je opet brz i jak, Beki je uganula nogu i pravi joj obloge, Čili je počeo da se druži sa ostalim jarićima, Vilma neće novo sijeno, Zrna joj svako jutro dođe i sagne glavu da je pomazi...Zorom, dok joj čeljad još spavaju, obilazi kuću životinja, jer čuje zvukove. Ide da im poželi dobar dan, da provjeri jesu li sve u redu, ima li novo jagnje ili jare. Tepa im i mazi ih, puna ljubavi za velike i male. I saosjećajno, prilazi  životinjama  koje  su  bremenite, da prvo njima prinese hranu i vodu, tješeći ih da će sve biti u redu. Ne radi to zato što mora ili što treba tako, već radi osjećanja da taj neko zavisi od nje, iako pruženu pažnju ne može da joj  uzvrati.
Onda me, kad dođem kod nje, s radošću  dočekuje, nikad umorna i zabrinuta, a uvijek laka i voljna da spremi neko jelo, onako na brzinu. Sijedamo ispod lipe, da pijemo kafu ili čaj, i uživamo u danu, pričajući ili ćuteći, svejedno.
Danas joj je četrdeset i pet rođendan. Voli da čita moje priče...
Pa, mila Ramiza, evo ti priča...i ti u njoj.

Foto: Ilustracija, Kyle Manning