San i snove posjeduju i životinje jer i neki njihovi oblici ponašanja zahtjevaju da se na više različitih načina postigne isti biološki cilj. Naravno, stepen slobode u ljudskim akcijama je znatno veći, imajući na umu da su zahtjevi čovjekovog života  mnogo složeniji. U suštini, radi se o istom, nasljedno regulisanom mehanizmu održavanja fleksibilnosti mentalnog  aparata kod svih.

Pored zadatka sna da nas odmara, njegov zadatak je i da vrati fleksibilnost sistemu, u cijelini, odnosno da obezbijedi da i u budućnosti imamo mogućnost izbora akcija. Možemo reći da je san povratilac slobode.

Sa pojavom rada nastaje veliki disbalans pred kim san postaje nemoćan i nije više dovoljan da bi čovjeka odmorio. Sa pojavom rada ljudske zajednice ozbiljno se poremetio prirodno regulisani sistem funkcija pojedinca, čime se ekstremno povećava opterećenost samo jedne ili malog broja funkcija. Recimo, sada čovjek ne sadi malo krompira da bi utolio glad, već cio dan to radi da bi imao što više krompira i da bi ga prodao ili kompezovao. On je spreman da kopa danima, mijesecima, ponavljajući uvijek iste radnje, više sati dnevno.

Jasno vam je da želim da kažem da poremećaj unutrašnjeg balansa kognitivnog aparata, izazvan tako intezivno ekspoatacijom jedne ili malog broja istih funkcija, ne može se više ispraviti samo spavanjem i snivanjem.

Način da se čovjek odvoji od pretjerane upotrebe jedne iste funkcije kao što čini odmor, da zamjeni korišćene funkcionalne podsisteme i organe drugim, zanemarenim, kao što se to dešava u igri, da odvoji ličnost od neposredne realnosti, te da izgradi novi svijet u kojem će akcije i događaji imati drugačije značenje moguć je i preko umjetnosti.  U umjetnosti bivaju angažovani i drugi podsistemi ličnosti, oni koji ne dolaze do izražaja i to u jednom na drugi način sagledanom svijetu, u kojem je fizička realnost obespravljena, a ličnost obogaćena slobodom.

Kao što je već jasno, san nije jedini mehanizam za otklanjanje rigidnosti. Time se veoma uspješno bavila eksperimentalna psihologija, okrenuta prema procesu rješavanja problema u mišljenju. Istraživanja su rađena sa životinjama (kokoškama, mačkama, miševima..). Pokazano je da rigidna, odnosno, pogrešna hipoteza pri rješavanju nekog problema od strane životinje, potiče iz načina sagledavanja opasne situacije. Tu se iskustvo javlja kao ometajući faktor jer prosto prenošenje znanja, odnosno uspješnih shema iz prošlosti ne vodi ka rješenju, već utiče na vezivanje za pogrešnu hipotezu. (Da li vam se nekada desilo da naviknuti da se voda na česmi u javnim toaletima pali na česmi, nikako ne možete da ukapirate da u nekim toaletima postoji mogućnost da se ona pali na nožnu papučicu?)

Koliko će induvidua biti vezana za pogrešnu hipotezu zavisi od više činilaca kao što su inteligencija, motivacija itd. Od jedinke u savremenom svijetu se zahtijeva efikasnost, visoka produktivnost, povećan učinak, ali u veoma suženom obimu operacija. Čovjek je primoran da sve više koristi gotove sheme ponašanja koji će mu povećati efikasnost u veoma suženom prostoru njegovih induvidualnih akcija. Tako se dobija u brzini i tačnosti akcija pojedinca, dok se u drastičnoj mjeri smanjuje njegov prostor odlučivanja. Sheme koje čovjek upotrebljava umjesto slobodnog donošenja odluka sve više ga robotizuju, postvaruju. U toj borbi između očovječenja sredine i postvarenja čovjeka, svako društvo ima svoje karakteristične modele guranja pojedinca i u jednom i u drugom smijeru, i ka robotizaciji i ka slobodi ličnosti.

Sreća je što čovjek posjeduje i svoje vlastite modele za opstanak u tom, usudiću se reći, ratu. Čovjek razvija svoje male privatne mehanizme, svoje slobode, svoje odmore, svoje igre i hobije. Čovjek razvija svoje fantazije, svoju umjetnost, religioznost, ponekad čak i svoju patologiju.

No, kao u svakom ratu, nismo svi spremni da preživimo, oko nas hodaju brojne žrtve tog rata, često u drštvu hodaju priznati, moćni ljudi, ali ljudi bez sposobnosti da se suoče sa svojom suštinom, bez sjenke i odraza u ogledalu.

Zapitajte se gdje pripadate.