Poznata vam je kovanica: „Opusti se, živi punim plućima“. Većina nas ne koristi svoje pune potencijale, što se ogleda u oklijevanju da se prepusti nečem novom, drugačijem, nepoznatom, nepovjerenju prema drugima, okolnostima, samom sebi, razvijanju raznih nerealnih oblika mišljenja, prema drugim ljudima i pojavama. Neki ljudi su skloni da uzimaju i daju bojažljivo, pomalo, baveći se raznim temama, a ponajmanje samim sobom.

Ako bismo dopustili sebi korišćenje raspoloživih životnih resursa, to bi značilo da se manje plašimo da osjetimo sva naša osjećanja, dozvoljavajući im da se ispolje, ne blokirajući ih i ne držeći na rezervi. To bi bio kontekst u kome bismo dozvolili sebi da osjćamo ushićenje i druge pozitivne emocije, ali i ona teška neprijatna i bolna osjećanja. Da, mnogi prožive život izbjegavajući bol, živjeći u ideji da ako ga dovoljno dugo i izbjegavate, nećete ga osjetiti. Ovakva misao je nerealna, jer ako ste čovjek, život vam kad tad nameće situaciju u kojoj ćete osjetiti bol. Zatvoriti se prema osjećanjima, nije garancija da ćete izbjeći bol, ali je garancija da ćete izbjeći radost.

Kakve onda ima veze disanje sa osjećanjima, osjećanja sa astmom?

Prihvaćeno je u teoriji, i svakako nam je jasno, da se kod astme registruju prije svega odstupanja organskog porijekla, a tiču se kombinacija bronhijalne labilnosti i atopijskog statusa. Na drugoj strani poznato je da emocionalni faktori igraju važnu ulogu u njenom pogoršanju i održavanju. Kolege psiholozi, koji se kao užom specijalnošću bave problemom astme, ističu da bi pacijenti sa respiratornim problemima trebali biti procijenjeni psihološki, fokusirajući se na njihove porodične odnose.

Udisaj je simbol uzimanja, dok je izdisaj simbol davanja. Postoje osobe koje ne ispoljavaju svoja osjećanja, već ih talože, potiskuju. Ključni uzrok za takvo ponašanje jeste da će neko vidjeti naša osjećanja i osuditi nas. Istina, možda bi neko i pomislio da vaša osjećanja nisu dobra, a da li bi njegova misao promijenila vas? Jasno vam je da ne bi, vi biste ostali ista osoba. Ako biste se rasplakali, glasno govorili, ispoljili ljutnju, izgovorili ono  što vam smeta, da li bi vas to učinilo manje čovjekom? Istina, nekog bi iznenadili, neko bi reagovao osudom, ali svakako ni osuda vas ne bi učinila manje čovjekom. Govoreći o svojim osjećanjima ne potiskujemo osjećanja, a to je preduslov da se izbjegne gušenje.

Osobe sa problemom astme imaju problem sa onim što bi mogle ispoljiti. Kod njih strah postoji u domenu svih područja života koja su nepoznata. Astmatične osobe funkcionšu po principu sužavanja, dok su ljudi koji osjećaju zadovoljstvo spremni da se otvaraju. Ljubav je davanje i otvaranje, dok su osobe koje pate od astme one koje vape za ljubavlju. Kod njih, u njihovoj percepciji, kanal davanja je negdje blokirao ili je prekinut, Taj prekid je najčešće usmjeren na neke životno važne osobe, bez obzira na to da li je on proizvod stvarnog događaja ili je proizvod ličnog doživljaja.

U psihoterapiji osoba koje imaju problem sa astmom kao terapija izbora koristi se porodični tretman. Terapeut čitav svoj konceptualni fokus usmjerava na cijeli porodični sistem sa posebnim naglaskom na razumijevanju pojedinačnih simptoma i ponašanja koji proizlaze iz porodičnog sistema interakcija. Porodični psihoterapeut se tokom rada usmjerava na teme kao što su različiti stavovi prema bolesti, strahu od smrti i doživljavanju bolnih i zastrašujućih emocija. Baveći se takvim temama i pomažući da se nerealni misaoni set približi realističnom, on radi na poboljšanju psihološke dobrobiti porodice. Na ovaj način se ublažavaju neki od stresova, koji su povezani sa drugim fizičkim faktorima i doprinose vraćanju astmatičnih napada.  Mnoge studije ukazuju da psihodinamički činioci doprinose većini slučajeva razvoja astme u djetinjstvu, te njihovo valjano tretiranje može umanjiti tegobe.