Podizanje djece za roditelje uvijek predstavlja izazov koji se uvećava kod samohranih i razvedenih roditelja. Oni, gotovo po pravilu, osjećaju krivicu zbog pogrešnog izbora partnera, ujedno i strah da zbog tog neuspjeha njihovoj djeci prijeti rizik od emocionalnih problema. Takvi roditelji bez pogovora biraju da prestanu da razmišljaju o sebi, fokusirajući svu svoju pažnju na djecu, u toj mjeri da zapadaju u stanja fuzije. Takvi roditelji kao da osjećaju konstanto osjećanje krivice i potrebu da se opravdaju zbog toga.

Kada zanemarite sebe i svoje potrebe zarad koristi svoje djece, ne činite im nikakvu uslugu. Čemu ih zapravo učite, ako zarad njih ignorišete svoje potrebe? Učite ih da žrtvuju ono što jesu.

Istina je, djeca dok su mala vole da im se prinosi pa možete vidjeti roditelje koji i na malo kenkanje trče i dodaju „kok“ svom slatkom sinčiću. To djecu čini razmaženom, sa uskraćenom maštom. Takva djeca kada dođu u stadijum odraslih ljudi, ne osjećaju sreću već možete vidjeti nesrećan lik u njihovim očima sa neispunjenim željama. Uglavnom osjećaju krivicu, vjerujući da ste sve odbacili zbog njih.

Neće vam se zahvaljivati na vašoj intezivnoj brizi.

Započnite sa preispitivanjem sebe. Koliko vas sada kada ste odrasli, uprkos tome što volite svoje roditelje, znate da su oni za vas činili sve najbolje što su umjeli, imate doživljaj da vas vaši roditelji zapravo ne poznaju?

Gdje se tu nalazi problem? Zašto roditelji koji svu pažnju i brigu usmjeravaju na djecu, zapravo podižu depresivne i anksiozne jedinke?

Odgovor se krije u samom roditeljskom strahu od odvajanja. Roditelji ne žele da njihova djeca odrastu. Briga o djeci i rješavanje njihovih roblema im služe kao sredstvo za popunjavanje njihovih „psiholoških rupa“ i zbog toga nastavljaju da se upliću i njihove živote čak i kad su u stadijumu duboke zrelosti. U današnje vrijeme roditelji imaju manje djece, ulažu u njih i očekuju da njihova djeca ispunjavaju njihove želje i da ih usrećuju njihovim postignućem (ne mali broj roditelja za djecu ima prave strategije, od izbora škole, do životnog partnera).

Ovakav vaspitni stil ima za posljedicu da na „psihoterapijskom kauču“ sve češće susrećemo mlade, krhke ljude koji doživljavaju pravi slom ako se dogodi nešto što nije po njihovim očekivanjima i željama.

Ono što odrasli zanemaruju je činjenica da djeca bez stresnih iskustava poput neprijatnosti, neuspjeha, napornih ulaganja ne mogu da razviju „psihološku otpornost“.

U teoretskim i stručnim krugovima se polemiše o nečemu što nalikuje na, usudiću se reći, „inflaciju narcizma“. Narcisi su srećni u ranom djetinjstvu kada su centar porodičnog doma, ali sa odrastanjem i suočavanjem sa svijetom sa narcisoidnim samopouzdanjem pojavljuje se i depresivnost i anksioznost.

U fazi odrastanja, gomilaju se problemi. Takve jedinke imaju kompromitovane sposobnsti za saradnju sa drugima, teškoću da se suočavaju sa ograničenjma. Na poslu očekuju da im sve bude zanimljivo, jer su tako navikli. Neotporni su na šefove kritike, očekujući stalne pohvale.

Jasno vam je da tu nešto ne valja i jasno vam je da takve osobe pate.