Uloga tijela u komunikaciji je zaista velika. Razumijevanje neverbalnih znakova nam omogućuje da brzo procijenimo ljubaznost drugih ljudi, njihovu moć i seksualni potencijal.

Govor tijela je spoljni odraz emocionalnog stanja osobe. I  gest i  pokret mogu da pokažu trenutnu emociju ili osjećanje. Na primjer, osoba u stanju straha može da obgrli ruke i prekrsti noge pokušavajući da se zaštiti.Mnogi političari i govornici koriste ruke da pokažu veličinu onoga o čemu pričaju.

Tumačenje govora tijela je kompleksna vještina koja je vrlo često intuitivna. Ali, ključ čitanja ovog govora ustvari je da razumijete emocionalno stanje osobe dok je slušate šta vam govori, imajući na umu okolnosti pod kojima to govori.

Većina ljudi nisu ni svjesni od koje je važnosti govor tijela u komunikaciji, uprkos činjenici da većina poruka dolazi putem tjelesnih signala. Kako god, postoje ljudi koji imaju bolju moć opažanja i intuiciju od ostalih. Oni se ističu u “čitanju ljudi” , što je u velikoj mjeri vještina, jer posmatraju govor tijela osobe, a zatim ga upoređuju sa verbalnim signalima koje ta osoba šalje.

Generalno, žene su bolje u ovoj vještini, zbog čega se često i kaze “ženska intuicija”. Mnoge žene imaju prirodnu sposobnost da procijene i protumače signale tijela.Takođe, žene obično mnogo više primjećuju sitne detalje. Interesantno je da je “ženska intuicija” posebno izražena kod žena koje su rađale i podizale djecu. To se objašnjava činjenicom da prvih nekoliko godina djetetovog života, majka se oslanja  isključivo na govor tijela u komunikaciji sa djetetom.

Istraživanja su pokazala da ljudi koji se oslanjaju na razumjevanje govora tijela u komunikaciji sa ciljem da donesu svoj sud o ponašanju neke osobe imaju veće šanse da dođu do tačnih rezultata. Dok žene koje imaju i sposobnost “čitanja” ljudi to rade  potsvjesno.

Bilo je mnogo debata i istraživanja o tome da li je sposobnost čitanja signala tijela urođena, naučena ili se može steći na neki drugi način.  Nakon posmatranja gestualnog ponašanja ljudi koji pripadaju različitim kulturama i nakon posmatranja slijepih ljudi ( koji nisu mogli naučiti gestualno ponasanje od drugih) istraživači su došli do zaključka da neki pokreti ili gestovi spadaju u obe ove kategorije ( urođeno i naučeno). Na primjer, beba se automatski rađa sa sposobnošću sisanja, što je neophodno za njen opstanak. Kad joj je dosta mlijeka, ona okrene glavu u stranu. Sve je to insinktivna radnja.

S druge strane, takođe je interesantno, da uprkos mnogim razlikama u raznim kulturama, osnovnii signali govora tijela u komunikaciji su isti svugdje u svijetu. Svugdje se ljudi smijese kad su srecni i mršte kad su bijesni. Klimanje glavom je način da kažete “da”, pa skoro svugdje u svijetu (osim u Bugarskoj). A interesantno je da klimanje glavom koriste čak i slijepi, koji to ne mogu da nauče i vide od drugih. Vrtiti glavom lijevo-desno je način da se kaže “ne”, isto tako u većem dijelu svijeta. Ovaj gest je uočljiv još od ranog djetinjstva, dok beba još sisa majčino mlijeko. Kad je sita i kad završi za dojenjem, beba okreće glavu sa jedne strane na drugu.

Na kraju valja istaći da je govor tijela skoro uvijek bolji vodič do istine od riječi, da je nezahvalno razmatrati neverbalnu komunikaciju nezavisno od konteksta i da prvenstveno treba tražiti nesklad između verbalnih i neverbalnih poruka.