Zemunska bolnica je najstarija u Srbiji, kažu. Hodnici dugi i svijetli, na zidovima štampani portreti srpskih pisaca Laze Kostića i Laze Lazarevića, pa Đurina Devojka u plavom, pa Predić, Paja Jovanović... Hodnik ne miriše na ljekove, nego na sjetu, na neminovnost prolaznosti. Prošlost sa zidova podsjeća na to... Moj heroj je mislio da će istog dana da oposli sve i da se  uveče zaputimo na kej, da slušamo rijeku i muziku. Ipak, morao je da ostane da spava u bolnici, koronorografija je tek sjutradan. Spremao se kao za giljotinu, kao da nikad neće vidjeti svijet, konačna i potpuna predaja. Ipak, garderobu sam mu ponijela sa sobom, za svaki slučaj.
Na putu prema hotelu posmatram život, sve u njemu i u vezi s njim. Jun je u smiraju, miriše cvijet lipe i nosi nostalgiju pomiješanu sa neizvjesnošću. Ono što je bilo i ono što će doći.  Osjećam da  su u meni sjedinjene ona od dvadeset i ova od četrdeset  i malo preko.
Mala crkva, pored nje  gimnazija, a ispred park. Sjedim, ćutim, osluškujem. Iza parka, ulica sa niskim zgradama ispred kojih su kiosci, oni iz devedesetih, sa ćiriličnim natpisima. Nije lijepo, ali je duši toplo, poznato. Kao da sam u svakoj svojoj nedaći sjedjela baš na ovoj klupi, posmatrala krovove zgrada i zvonik na crkvi. Grane lipe stvaraju šum, slutim da će sve biti dobro. Odlazim dalje. Pogled zaustavljam na velikoj građevini sa ogromnim dvorištem, Poljoprivredni fakultet. Nije moguće... Ulazim u dvorište, lipe mi pružaju hlad. Posmatram studente, vrlo malo ih ima, ulaze i izlaze iz zdanja. Ispiti su završeni, dan je  uoči Vidovdana, ljeto se već skotrljalo među ljude. Sjedim na klupi, niko ne obraća pažnju na mene. I što bi... Ima vjerovatno studenata u poodmaklim godinama. Oni koji izlaze, žure. Vjerovatno su  upisali godinu i hitaju  svojim domovima, negdje u unutrašnjost... Vidim svoga brata kako izlazi iz zgrade, veseo i nasmijan, nema veze što mu je ostao jedan ispit za upis četvrte godine, on sad kreće u Crnu Goru svojima, možda je bolje što mu je ostalo još nešto, da ranije dođe i uči u biblioteci... da se što prije vidi sa drugima. Odlazi iz dvorišta, pri izlasku kroz kapiju, okreće se ka fakultetu, zastane i  gleda...On  još mlad, ja srednjovječna... Ode... Možda baš ovoga dana, vidovdanske preteče, prije dvadeset ljeta...posljednji put. Toplo mi je, ne od vrućine,više od milosti i sjete neke. Nisam danas uzalud ovdje, razmišljam.
Tužna na neki neobičan način, odlazim u hotel. Do njega, par stotina  koraka, taman da definišem osjećaj koji  nosim. Prije hotela, velika prodavnica, odlučujem da uđem. Da, treba mi pasta za zube, jer sam onu jednu koju sam donijela ostavila mužu. Krećem se lagano, zadržavajući se ispred svakog proizvoda dugo, duže nego što bi trebalo. Zbog toga izazivam pažnju čuvara u objektu. Primjećujem to i želim da se igram. Posmatram sve, ne kupujem još ništa, iako znam što mi treba. Onda, dobijam suludu ideju, da uzmem kaladont i stavim u tašnu?! Bi li to promijenilo moju sudbinu, moj život? Što bi bilo sa mnom toga dana i poslije? Bi li moglo da završi sve kao igra, uz jedno izvinjenje i pokajanje ili bih završila u zatvoru? Sramota...pa još tuđi državljanin... možda bi mi pripisali neke nerazriješene krađe? Uz malo (ne)sreće i neku oružanu pljačku? A sve zbog potrebe da se igram, da se ponašam kao neki književni lik... Pitam sebe jesam li spremna na to. Da krenem i vidim što slučajnosti nose. Đe ćeš, jadna, o čemu misliš? - brzo od sebe dobijam odgovor. Neee, nisam šizofrenik, samo mi se igra. U ovom životu gdje muža čekam iz bolnice i za bratom čeznem dvadeset godina. U ovom trenu što traje dugo i život se zove. Podsjetili su me likovi sa zidova bolnice da će i ovo biti prošlost, da je sve prah, sjećanje da si  živ, dok još dišeš... Stavljam kaladont  u korpu, ipak… kupujem još par sitnica, da dokažem čuvaru svoje premišljanje pred proizvodima. Plaćam, a on je miran, vidim da je zadovoljan, kao da je strahovao da nešto mogu da učinim. Hvala ti što brineš o meni, nepoznati brate, mogu da učinim nešto, nisam ja  još potpuno imuna na igru, vjeruj mi, djevojčurak u duši...Da, mogu. Izlazim, okrećem se i namigujem mu. Hitam, hitam, a obrazi mi rumeni od stida, hitam  da me ne bi vidio da ulazim u hotel, prelazim ulicu da idem što dalje... Kakav osjećaj! A, zamisli da si ukrala kaladont, kažem  sebi, stidljivo....
I sada, kada pričamo o boravku u bolnici, kada se prepričavaju bolnički doživljaji iz Zemuna i sa Dedinja,  sjetim  se  sjeđenja u parku i u  dvorištu fakulteta, mirisa lipe i mirisa prošlosti sa bolničkih zidova, čuvara koji čuva mene od kaladonta i ostalih proizvoda . Nasmijem se nesvjesno, srećna što je sve dobro prošlo, naravno. I što sam igrala igru, bar sa sobom.