Hm... od kad se bavim izradom nakita? Čini mi se da sam oduvijek imala potrebu da napravim nešto lijepo! Igrala sam se kukicom i koncem još kao djevojčica, a učila sam da pletem od mame, koja je uvijek imala uz sebe neko pletivo za rijetke slobodne trenutke, kao i od mojih baka. Jedna mi je približila jedinstvenost „dobrotske čipke“, a druga nam je popravljala igračke tako što je prišivala polomljene dijelove jedan za drugi. Još tada sam stalno sakupljala perlice, šuplje kamenčiće i komade drveta i sve što se moglo nanizati... bojila i kombinovala razne materijale.

Od tada do danas – ja sam porasla, ali radim isto to , samo su materijali drugačiji i kolorit i forma dosta smjeliji.  Ali i dalje sam u potrazi za materijalima koji se mogu obraditi, sa idejom da to budu mali objekti koji se mogu nositi, ali da na neki način imaju svoj „život“ i karakter.  Zato komadima nakita koje izradjujem dajem i imena jer želim i na taj način da istaknem njihovu individualnost.

Volim da radim upadljive komade, neobične i pomalo ekscentrične i da osoba koja ih nosi prilagođava garderobu tom nakitu, a ne obrnuto. Volim da moj nakit oblikom, veličinom, naročito koloritom bude pomalo provokativan, ali na drugi pogled, ne baš da „bode oči“. Trudim se da odstupim od konvencionalnih pravila nošenja nakita i da iskombinujem više različitih materijala na jednom komadu. Zato ga izrađujem za djevojke i žene koje su smjele i ne žele uniformisan izgled.

Kao materijale koristim neispredenu vunu, pamučne niti, polimersku glinu, drvo, kožu, staklene perle. Često su to sasvim različiti stilovi, a ono što ih povezuje je intenzivan kolorit.

Uz sve to mi je jako važno da je moj nakit udoban za nošenje, naročito kad su ogrlice u pitanju – da se osoba koja ih nosi osjeća prijatno i posebno. Zbog toga posebno volim da radim sa neispredenom vunom jer, ako na primjer radim ogrlicu – ona može biti velika i upadljiva, a da pri tom bude „laka kao pero“.

Inspirišu me boje i oblici u prirodi, zvuci, impresije, emocije... kada počnem da radim na nekom komadu nakita, imam na umu nekoliko ideja, kombinacija materijala, boja... i često mi je jako teško da se „svedem“ na jednu. Kada završim sa jednim komadom nakita, još nekoliko ideja je u međuvremenu „isplivalo“ i već čeka na realizaciju.

Tradicija ručnog stvaralaštva je kod nas maltene zaboravljena. Nakako, to nas asocira samo na pletenje i  kao da se time još samo bave bakice u zabačenim selima, dok se i u najrazvijenijim zemljama svijeta, mnogi bave ručnim radom kad god imaju malo vremena – u prevozu, na pauzama. U mnogim zemljama djeca izradjuju ručne radove raznih vrsta već u osnovnoj školi, jer takva vrsta aktivnosti ima veliki  obrazovni i vaspitni značaj.

Sigurna sam da će se i kod nas odnos prema umjetničkom ručnom radu promijeniti, uz više manifestacija poput Bazara unikata koji je nedavno održan u Delti.

Marica Kuznjecov Boljević

Ono najbitnije što odvaja predmet ručne izrade od onih proizvedenih serijskom prozivodnjom je, pored pažnje, inspiracije i kreativnosti i moja ljubav koju unosim u svaki proizvedeni komad nakita sa karakterom

Autorka teksta: Marica Kuznjecov Boljević