Desilo se to nakon preseljenja iz jednog grada u drugi. Postizala je dobre rezultate na fakultetu i ponosila se sobom, jedne sedmice je imala čak tri kolokvijuma. Na poslednjem kolokvijumu te sedmice osjetila je jaku vrtoglavicu, i srce je počelo snažno da joj lupa. Mislila je da umire od srčanog udara. Obišla je sve ljekare i od svakod dobila odgovor da je „zdrava i da neće umrijeti“. Bilo joj je teško da u to povjeruje, ali se ipak uz sestrin nagovor obratila za pomoć psihologu. Kako kaže, tek je prije nekog vremena prvi put otišla sama na fakultet. Do tada je na ulicu izlazila isključivo u nečijem prisustvu. Taj neko joj je bio „garancija“ da neće doći do panike, da se neće osramotiti, izgubiti kontrolu i da joj se ništa fatalno neće dogoditi.

Klijentkinja o kojoj vam pišem „mora“ da ima kontrolu nad svojim ponašanjem i možete li zamisliti koliko joj je bilo teško da podnese napad panike? Pa ne samo i misao da nešto nije u redu sa njom, već i mogućnost „da cio svijet vidi da se ponaša kao luđakinja i da će završiti u ludnici“.

Cijena koju plaćamo ako imamo zahtjev prema sebi da uvjek moramo imati kontrolu i ne smijemo pogriješiti je visoka, i ne samo visoka već i nemoguća.

Ova klijentkinja nakon ukazane psihoterapijske pomoći, vidi svijet na malo „izmjenjen“ način, daje više šanse sebi da pogriješi, jer zna da savršenstvo ne postoji.

Neki ljudi imaju problem sa panikom i užasom i ta dva osjećanja su nezdrava i disfunkionalna u svakodnevnom životu. Iza njih stoje uvjerenja koja su preduslov za javljanje takvih osjećanja. Uspaničena osoba vjeruje da situacija ne samo da je opasna, već je nužno katastrofalna po bilo kom aspektu, pa osobe često misle, umrijeću, poludjeću, izgubiću kontrolu, nastaće napopravljiva i nenadoknadiva šteta, a to ne smije da se dogodi pa hitno treba nešto preduzeti. Rezultat ovakvog paničnog razmišljanja je haotično ponašanje, drugima često čudno i svakako sa neadekvatnim adaptivnim odgovorom.

Oni koji se užasavaju idu korak dalje, vjerujući da je sve to što im se dešava toliko strašno i užasno da on-ona to ne može da podnese, da bi na dalje taj nepodnošljiv „užas“ negirao uvjerenjem da to ne smije da se događa, te praktično preuzima reakciju izbjegavanja situacije, tako što se „zaledi“. U takvim okolnostima opisana situacija je neadekvatna osim ako se osoba nalazi u „licem u lice“ poziciji sa medvjedom, pa joj taj refleks umrtvljivanja može pomoći. Pitanje je, koja je vjerovatnoća da sretnemo medvjeda na ulicama Crne Gore.

Pokušajmo dati odgovor na pitanje kako bi trebalo da se ponašamo u situacijama kada naše misli izazivaju strah. Nemoguće je zaustaviti simptome straha odmah i sada ukoliko su oni počeli da se manifestuju. Bolje je prepustiti se, dozvoliti tijelu da izrazi sve što osjeća. Ukoliko pustimo proces straha da završi svoj „ples“, iscrpićemo sve zastrašujuće opcije i one će jednostavno nestati, ostavljajući prostor za razumnu reakciju, onu koja je u skladu sa situacijom.

Napad straha, panike ili užasa dođe i prođe, a nakon toga imamo jedan dokaz u realnosti, da nismo ni poludjeli, niti umrli, niti izgubili kontrolu, samo smo iscrpljeni kao posle napornog sportskog treninga, ili kao nakon časa salse.

Nekada  osjećanja straha, panike, užasa, imaju disfunkcionalni efekat  po osobu koja ima problem sa njima, te se dešava da ona ne izlazi iz kuće, kreće se u poznatim okvirima, zapostavlja porodične i poslovne uloge. Za takve osobe je preporučljivo da se jave psihoterapeutu i uz njegovu pomoć savladaju emotivni problem.

Prvi dio možete pročitati ovdje

Za više informacija kontaktirajte:
Psihološki centar ABC
tel: +382 68 741 923