Na samom vrhu ima mjesta samo za jedno ili nekoliko djece. Prvi u trci je pobjednik, sljedeće dvoje se još mogu smatrati uspješnim - ostali su gubitnici. Ako dijete stalno upoređuju sa najboljima, vrlo je vjerovatno da će početi da se osjeća nesposobno, glupo i neuspješno i, naravno, bez samopouzdanja.

Zato, naučite dijete da se upoređuje samo sa sobom kako biste izbjegli negativne posljedice. Tako u primjeru trke, dijete koje je stiglo posljednje, postiglo je svoj najbolji rezultat - uspješno je jer je trčalo bolje nego ikada prije.

Mnogi će se pitati: "Pa u čemu je razlika? I u jednom i u drugom slučaju dijete je stiglo posljednje na cilj". Razlika je u osjećanjima. U prvom slučaju se osjeća loše, neuspješno i to ga može navesti da odustane ili da se više ne trudi. U drugom slučaju, dijete ipak osjeća neki uspjeh i to ga može podstaći da i dalje pokušava ("Ako sam do sada napredovao, možda ću i dalje napredovati pa ću jednoga dana osvojiti i ja prvo mjesto").

Naravno da je djeci teško da se ne upoređuju sa drugima, a roditelji se vrlo lako uključuju u to. Međutim, stalno upoređivanje i takmičenje, dugoročno donosi više štete nego koristi. Što god dijete dobro učinilo uvijek će biti neko ko je u tome bolji od njega. Ako dobije peticu iz matematike, uvijek ima neko ko je takođe dobio peticu i istovremeno ide na takmičenja i osvaja nagrade. Takođe, ako naučimo dijete da se vrednuje samo po tuđim kriterijumima, ono nikada neće imati svoje kriterijume i uvijek će mu biti potreban neko drugi da mu kaže da li je nešto učinilo dobro ili ne.

Može se dogoditi da zbog jedne greške višemesečni trud padne u vodu i da dijete zaključi kako se uopšte ne vrijedi truditi. A to sigurno nije stav koji mu želimo u životu!

Izvor: Bolje biti vjetar nego list; Dubravka Miljković i Majda Rijavec

Najboljamamanasvetu.com