Koju ulogu poricanje ima u našem životu? Kako utiče na štetne navike i ponašanje?

Ljudi poriču da imaju problem zavisnosti od alkohola ili droga, dok nas u širem smislu na taj način upućuju na njihove psihološke odbrane koje svi mi koristimo kako bismo odbacili bolnu stvarnost koja izgleda kao da ugrožava naš osjećaj lične vrijednosti i emotivni napredak.

Poricanje se manifestuje u riječima osobe koja ima problem sa zavisnošću od alkohola, koja insistira da joj nije ništa kada ne može da ustane iz kreveta i kada joj se tresu ruke, i insistira da nije ništa nego je samo umoran ili umorna od problema na poslu. Poriče djevojka koja sebe uvjerava da je njen dečko vjerovatno samo prezaposlen pa je iz tog razloga ne zove nedjelju dana, mada ga je ona zvala telefonom i on se ne javlja. Poriče žena koja već treći put za pola godine svoje modrice objašanjava slučajnim udarom o vrata.

Mnogi od nas uvjeravaju sebe da se ne može desiti da mi ikada upadnemo u tako težak oblik poricanja misleći da smo suviše toga svjesni. Ali, poricanje je „snalažljivo“. Ponekad su njegove najpodmuklije i najopasnije forme najvještije prerušene, pa čak i oni koji sebe smatraju budnim i svijesnim osobama mogu zapasti u zamku da uopšte shvate da su upali u poricanje. Svima nam je jasno da je uvijek lakše uvidjeti da se neko drugi isključio iz realnosti, a najteže je primijetiti sopstvene sheme ponašanja, jer maskiramo načine na koje pokušavamo da se maskiramo.
Šta može biti tako zastrašujuće u istini? Koji je razlog što tako često bježimo od nje?

• Imamo strah da ćemo morati da priznamo sebi da smo griješili.
• Imamo strah da ćemo povrijediti ili razočarati ljude do kojih nam je stalo.
• Imamo strah da ćemo otkriti da smo uludo protraćili vrijeme.
• Imamo strah da ako jednom pustimo ono za šta se čvrsto držimo, više nećemo naći ništa drugo za šta bismo se ponovo mogli uhvatiti.
• Imamo strah da ćemo izgledati inferiorno, slabo, glupo drugima i sebi.
• Imamo strah od mnogo toga, a neke strahove ne umijemo ni da imenujemo.

Mnogi od nas poriču stvarnost na različite načine. Posmatram sve češće i sama sam često učesnik jednog načina poricanja.

Sve češće poričemo stvarnost realnosti sa kojom se susrećemo prezaposlenošću i nemanjem vremena da sa njom izađemo na kraj. Stalno nešto radimo, nekud žurimo, imamo sastanke, nešto kupujemo, planirajući uz to šta sve još možemo da radimo. Čak i mlađi stanovnici ove naše planete, djeca, imaju prepune rasporede jureći sa časova matematike, na časove baleta, engleskog jezika, fudbala, slikanja, iz dvorišta na privatni čas.

Takav način života, takva prezaposlenost postaje društveno najprihvatljiviji način za isključivanje iz stvarnosti.

Na prvi pogled prezaposleno poricanje ne izgleda kao poricanje, već kao ponašanje vrijedno divljenja. Kako drugačije da izgleda neko ko je odgovoran, posvećen, ambiciozan, brižan, nesebičan, i mnogo toga još.Taj izgleda kao dobra osoba.

Najčešće rečenice onih koji pate od prezaposlenog poricanja:

• Znam da bi bilo pametno da počnem ponovo da radim, ali ovo nije baš zgodno vrijeme jer su se sinove ocjene pogoršale u školi pa mu je potrebna moja pomoć.
• Znam da bi bilo pametno da raskinem sa dečkom, ali ovo nije baš zgodno vrijeme jer se približava Nova Godina.
• Znam da bi bilo pametno da prestanem da pušim, ali nije zgodno vrijeme jer sam pod velikim stresom na poslu.

Činjenica je da su ovo izgovori za isključivanje iz onog na šta bi bilo pametno da se obrati pažnja, vrlo impresivni izgovori, ali ipak samo izgovori.

Osobe sklone prezaposlenom poricanju često su zavisne od uspjeha i teško im je kada ne urade nešto što su zacrtali, dok im je skoro nemoguće da se zaustave ili miruju. Oni imaju potrebnu za stalno prisutnim postignućem i pohvalama kako bi na taj način ispunili duboku prazninu koju osjećaju u sebi.

Takve osobe postaju odgovorni radnici, angažuju se u volontiranju, dobri su prijatelji, roditelji, savjetnici. Rijetko odbijaju zahtjev za pomoć, osim kada je riječ o zahtjevima koje je potrebno učiniti prema samom sebi.