Tek da je omiriše. Tu kovrdžu boje meda, koja se spustila na njegov nos i ne da mu da diše. To skitanje i vraćanje, ljutnju i grijeh, pokajanje i oprost. Bilo je dovoljno toliko, da omiriše. To je njegovih posljednjih dvadeset godina. Najboljih. Najtoplijih. Najvrednijih. Ustvari, jedino vrijednih. Htio je kovrdžu samo na tren, da joj zapamti miris, za vječnost.
U istim minutima, njoj bezazlenim i običnim, onim koji se ne računaju pravim životom, sakrili su se njegovi trenuci očaja i nade. Htio je da je dozove, a nije znao kako, kad nije imao glas. Samo je imao slike nje, kako se smije, kako namješta kosu, kako mu uvlači ruku pod košulju, nosi ohlađenu lubenicu izrezanu na kriške, pleše sama držeći četku za kosu kao mikrofon...Smjenjivali su se kadrovi nekog dobrog filma, a on je osjećao bol u grudima i pokušao da je dozove. Usta su se grčila u nešto nalik osmijehu, jer je u svakom kadru bila ona, njegova, skromna i topla, a raskošna...Bila mu je bliža ona u njegovoj misli, nego ona koja je bila fizički tu, pored njega. U tim minutima, dugim kao crna noć i oblačan dan, bila je tajna života i smrti. Trenuci kad duša bira...kad se duše spajaju i prave sporazum. Zato je ona došla do njega, tek tako iz čista mira, da vidi spava li, hoće li im spremiti nešto da jedu. Ne, nedavno su ručali. Došla je do sobe, zbog tih dvadeset godina bliskosti, samo da mu se nasmije. Bilo je dovoljno da vidi njegov pogled, kroz nju, negdje u daljinu i osmijeh upućen toj daljini. Vrisnula je, jer je znala da je on negdje između dva života. Htjela je da ga zagrli snažno, da ga rukama odgurne od toga života za koji još nije bio vakat...znala je da ne može sama, zato je zvala pomoć. Kako su ti trenuci bili dugi, kameni, gluvi... nestao je svaki zvuk, samo se osjećalo čekanje kao nemoć... vrijeme kao kazna i opomena...i nijemi prostor, muka i muk.
Pomoć je stigla i ona je gledala to tijelo kome vraćaju život, koje se trudi da odgurne tamu, znala je da se trudi...stiskala je krstić u rukama i čekala osmijeh, znak...Opet trenutak kao dan, kao život... gutljaj gorčine, pa neki talas nade. Ne može biti loše, ne smije, neće...Kad je vidjela suzu u spoljašnjem uglu njegovog oka, znala je da je od radosti, znala je da se vratio... Rekli su joj da je živ, da se izborio. Da opasnost nije prošla...i odveli ga od nje.
Juče sam ih vidjela da šetaju, kao da ništa bilo nije. Kao da život nije otišao i vratio se. Ona je bila umorna, ali vesela. On, kao mladić. Oblak strepnje i straha ne postoji. Ne osjeća se. Mašu mi i pokretom ruke dozivaju da sjednem sa njima. Grlim ih i ljubim, i nju i njega. Nekako su mi još ljepši i draži. Sjedimo i pričamo. Najavljuju putovanje. Šale se na sopstvene račune. Na račun njihove ljubavi...Ona mu prebacuje da je nikad nikome nije predstavio kao suprugu, nego kao voljenu...smiju se, onako, bez pravog razloga... ustvari, svi razlozi su sa smijeh... za zagrljaj... Znaju to oni, sad više nego ikad. Ostavljam ih u kafani da se gledaju, ćute i smiju, tek tako...
Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic
Izbor bračnog partnera se nameće kao jedna od čestih tema u psihoterapijskoj praksi. Dilema oko valjanosti izbora partnera postavlja se, kako prije, tako i poslije samog čina ulask
Strast, ljubav i dobar seksualni život su preko potrebni svakom čovjeku, stoga se uvijek treba truditi da se te stvari nikada ne zapostave.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)