Jedna od važnih razvojnih faza je separacija djeteta od roditelja. Jedno od prvih odvajanja djeteta od roditelja je kada ono dobije svoj krevet, svoju sobu. Ovakav tip odvajanja postaje komplikovano stresan kod one djece čiji roditelji prave grešku na način što kada se dijete rodi tata odmah napušta bračni krevet i do daljnjeg spava na sofi u dnevnoj sobi. Ako se pitate koliko dugo ostaje da spava tamo, u nekim porodicama do djetetovog zrelog doba. Ako se sada neki od vas čude, pitajući se kako je to moguće da neko u dobi tridesetogodišnjaka spava s majkom, odgovaram vam da je to moguće. U nekim porodicama se to smatra normalnim ponašanjem, u drugima je uobičajeno da svi članovi porodice spavaju u istom krevetu. “Za nas je bilo normalno da do dvanaeste ili trinaeste godine moje sestre, sve četvoro spavamo u istom krevetu. Tek sada shvatam da to nije bilo dobro”, riječi su jednog mladog muškarca.

Zašto djeca ostaju toliko dugo u roditeljskom krevetu?

U psihologiji postoji termin koji se zove separaciona anksioznost. Ukoliko o njemu mislimo na nivou poremećaja on se manifestuje tako što se ispoljavaju simptomi anksioznosti i straha u situacijama odvajanja od ljudi ili mjesta za koje je jedinka jako vezana. Manifestovani stah i anksioznost nisu u skladu s uzrastom na kom se jedinka nalazi. U ranijim fazama razvoja kategorijalnog sistema mentalnih poremećaja i bolesti separaciona anksioznost je bila isključivo karakteristika ranog razvojnog perioda. Strah od odvajanja ili separaciona anksioznost nije više poremećaj koji se može isključivo javiti u djetinjstvu, već ne postoji određeno životno doba za koje se vezuje njegov nastanak. Žrtve zlostavljanja, rata ili osobe izložene drugim stradanjima mogu razviti poremećaj separacione anksioznosti, dok ovaj poremećaj u odraslom dobu može ukazivati na razvoj psihopatologije.

Napuštanje roditeljske sobe, kao što je navedeno na početku ovog teksta, jeste stresor za dijete i za roditelja. Da li će dijete na valjan način prevazići navedenu fazu zavisi od različitih okolnosti. Uspješno prevladavanje stresa se naziva “coping mehanizam”, dok je neuspješno prevladavanje “distress”. Ponašanja odraslih nakon kojih slijedi “coping” reakcija djeteta obuhvataju manifestaciju opuštenosti i instrukcije upućene djetetu da koristi strategije prevladavanja, dok ponašanja odraslih koja podstiču „distress“ ponašanja kod djece uključuju razuvjeravajuće komentare, izvinjavanje, empatiju, davanje kontrole djetetu i kritiku.

Dijete u ranim fazama razvoja nema ugrađene vještine ponašanja koje ga štite od negativnih iskustava, ni one pokretače koji ga motivišu na korisna, a njemu neprijatna iskustva. Dijete od roditelja, najčešće od majke, uči i pamti, situaciju, roditeljski lik, kao i njegovu poruku. Dijete pounutruje roditelja i njegove poruke i na taj način odnos roditelja prema djetetu postaje djetetov unutrašnji odnos prema sebi. Taj proces je neophodan dio socijalizacije i odrastanja. Način na koji roditelj vaspitava svoje dijete će se svakako odraziti na to kakav će odnos ono imati prema sebi i važnim drugima u odraslom dobu. Ako roditelj samo rijetko djetetu pokazuje ljubav, dijete će razviti istog takvog unutrašnjeg roditelja, te će u odraslom dobu biti sklono ispoljavanju samodiscipline, ali će imati teškoću u ispoljavanju pozitivnih osjećanja prema sebi. Suprotno od toga, ako je roditilj popustljiv i ispoljava nemoć u vaspitavanju, u ovom slučaju nemoć da od djeteta zahtijeva da spava u svom krevetu, strahujući da ga dijete neće voljeti, ukoliko roditelj odustaje od disciplinovanja čim primijeti da ono zbog toga pati, dijete će izgraditi popustljivog unutrašnjeg roditelja. U odraslom dobu takva osoba će imati razvijenu ljubav prema samom sebi, ali neće imati samodisciplinu koja je potrebna da bi imala uspješan i zadovoljan odrasli život.

Dovoljno dobar roditelj je onaj koji djetetu pokazuje i ljubav i od njega zahtijeva disciplinu. Kapacitet roditeljske moći se ispoljava u sposobnosti roditelja da motiviše dijete da radi korisne, a neprijatne aktivnosti. Zato što je primilo jasno iskazanu ljubav, dijete dovoljno dobrog roditelja ima razvijenu samoljubav, samopoštovanje i samopouzdanje, a zato što je primilo disciplinu, ono ima razvijenu samodisciplinu.

Spavanje u krevetu s roditeljem bi moglo zahtjevati još dublju analizu motiva, no u ovom trentku je bolje se zaustaviti i naglasiti da svakako razvojno neinspirativno, destruktivno i doprinosi zastoju.