Ja bih...

Piše : Dora Nikolić, Dulcinea

Ja bih sa njim plesala po kiši, privijajući uza se' svaki mokri dio odjeće na njegovom tijelu. Ja bih se sa njim smijala, ne mareći za, od kapljica, razmazanu maskaru na licu. Ja bih sa njim brojala zvijezde, a svakoj padalici smišljala želju od njegovog imena. Ja bih njemu svakog jutra pripremala doručak od ljubavi, onako, znate, bosonoga, raščupana i raspjevana. U xl košulji.

Ja bih njemu pisala pjesme. Blesave i nepovezane, ali iskrene. Ja bih njemu bila jedina, kao led i kao vatra. Ja bih sa njim podijelila posljednji udah vazduha, zadnji atom snage. I čokoladni kolačić u danima kada mi se slatko najviše jede. Ja bih njega grlila kao da mi je zadnji dan života, samo da osjetim duže dah sa usana na mom vratu. I čuvala ga kao najvrijedniju sliku u Musée d'Orsay-u.

Ja bih... Ja bih voljela sve njegove nesavršenosti i mane, ne mijenjajući ga. Voljela ga ljutog, nervoznog i tužnog. Izigravala dvorsku ludicu u njegovom krilu, sve za jedan izmamljeni osmijeh. Ja bih njemu peglala košulje. A, vjerujte, ni ne pomišljate koliko mrzim druženje sa peglom. Ja bih njemu slikala spokojne noći, bila rame na kojem će spustiti glavu kada je najteže. Ja bih njega podržavala, branila, iz grada pripitog pratila. Držeći čvrsto za ruku, ponosna što je moj. Cijeli svijet bi vidio da sam čekala nekog poput njega, da mi snaga i slabost bude. Prijatelj i ljubavnik. Moj znak beskonačnosti. A kada nađete saborca za ovu ludu životnu vrtešku, samo pomislite koliko ste srećni. I sklopite oči. Ne znam za vas, ali ja bih...