Gintaš

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Ponekad oblačno i netrepeljivo jutro rodi zanimljiv dan. Nekad se to desi samo od sebe, nekad i ja malo pomognem. Kao, babica za rađanje dobrog dana. Kad nemam jutarnjih obaveza, lako je. Pravac Gintaš, tamo gdje sve vrvi od života.

Gintaš

Iako živim na desnoj obali Morače, smatram sebe djetetom lijeve obale. Tamo sam provela djetinjstvo, ranu i kasnu mladost, čak i sam se i vraćala jednom i u zrelo doba tamo, sve u krugu Gintaša. Možda ovaj Mjesec u Strijelcu nije imao uslova da me seli bijelim svijetom, ali jeste Podgoricom. Tako i sad, u vedra i mutna jutra, najlakše i najmilije se sa desne obale preselim u Gintaš. Ogromni plato ispred pjace, kafana sa velikim brojem stolova i stolica, taman dovoljnim da primi umorne kupce i dokone prolaznike. I prva sam i druga, uvijek. I kad žurno obavljam trgovinu, činim to da bih ostavila vrijeme za kafanu. Jer  tu, ispred tog velikog zdanja, a preko puta moje osnovne škole, tuklo je bilo djetinjstva i mladosti, ali i života jednoga grada. Pažnju mi uzimaju žene koje komentarišu jednu gospođu.
„Eto, ostari i ona. Koliko je ljubavila dok je bila mlada, silo nebeska“. E, je li sad sreća što je i poznata doktorka stara kao one, ili zavist što i one nisu ljubavile u mladosti? Nešto od toga  sigurno jeste, mada ni jedna ni druga to ne bi priznale. Čudo, kako bi svi da žive dugo, a svi se ježe starosti... Ja se, pak, u ovim trenucima dokolice, vraćam prašnjavoj poljani prije trideset  godina, baš na ovom mjestu.


Drpe Mandića, radničko naselje sklepano od limenih baraka. Uglavnom bi u sklopu barake bila i šupa, neka vrsta  ostave, u kojoj bi se nalazile vreće krtole donešene iz rodnog kraja vlasnika, ali i korpe prljavog veša i par kašeta vansezonske robe ili obuće. Ljudi  bi u toplim mjesecima sjeđeli napolju, često se ponašajući kao da svi žive zajedno, dijeleći  tek napravljeni kolač ili domaći sok. Često sam poslije časova svraćala kod drugarice koja je živjela u jednoj od baraka. To mi je bio najljepši i najdraži odmor poslije škole. U nižim razredima, majka me često tražila, spuštajuće se jednom zemljanom stazicom od Autobuske stanice. Kasnije je navikla da mi je poslije škole neophodan predah, nevoljno prihvatajući da mi je taj dio dana, između časova i kuće, najdraži. Baš tu, u toj baraci punoj života, neposrednosti, radosti... i nije mi više zabranjivala, niti me je tražila.
Često bi u grad stizao ringešpil, i bio bi u tom prostoru između baraka i stepenica koje vode do supermarketa i pjace. A  grokombinatova velika prodavnica na pjaci imala je jedan ulaz, koji je bio i izlaz.Od supermarketa , dva izlaza za pjacu.Ne znam da li je iko koristio onaj desni, riblji. Mi, djeca, nismo nikada. Tik iza prodavnice, prvi red tezgi sa bižuterijom i sitnicama. Tu smo često kupovale sitnice za rođendane, kad nismo imale novca za knjigu u knjižari Veselin Masleša u Pejtonu. Jer, nekad su knjige bile skuplje od šnali. Sad je obratno. Sa lijeve strane par tezgi sa pletenim stoljnjacima i rukotvorinama... Stepenice koje vode do solitera, a desno od njih tezge sa nastrešnicama, tu su se prodavala jaja...
Dok pijem kafu na popločanom platou, mogla bih da crtam skice negdašnjeg  Gintaša. Onda mi, šapućući prilazi neka gospođa, kojoj se usljed starosti sastavlja nos sa bradom, i govori mi kako nije baš slučajno što je na tom mjestu održana promocija moje prve knjige. Ih, kao da nisam znala... Između Pobrežja i Autobuske, djetinjstva mi i mladosti, a gdje bi drugo... I, gdje ode ona žena, ima biljeg izned gornje usne,crvenu kosu, poznat pogled, velike šake...
Sjećam se kada smo jednog ljeta sa kumovima bili u Beču. Kum je išao da fotografiše objekte secesije i  arhitektonska zdanja Alberta Losa, kuma i ja smo crkavale  tražeći neku štrase u kojoj  se dobro  trguje i drugu štrase u kojoj se lijepo jede, a moj muž je otišao na pjacu. Kada smo se znojavi i sparušeni avgustovskim suncem vratili u hotel, zatekla sam strašan prizor. Moj čovjek, naspavan i odmoran, gledao je na lokalnoj televiziji emisiju o poljoprivredi i, iako ne zna riječ njemačkog osim ono Halt iz partizanskih filmova, prepričavao mi kako se Austrijanci odnose prema selu, što gaje i koliko grla i kakve stoke imaju. Prenosio mi je utiske sa pjace, kakve su žene, kako trguju, kako se „drže“ stari, a kako ophode mladi... Na komodi pored televizora bila je dimljena svinjska butkica, najukusnija na svijetu, pravi domaći hljeb, velike sočne šljive, sve suveniri sa lokalne pjace. Uz to, nož pozajmljen na recepciji. Shvatila sam da sam ja vidjela Beč koji je pripadao turistima, a on srce Beča koje je pripadalo onima koji žive u njemu. Od tog putovanja, obavezno obilazim pjace, uvijek i svuda. Tu se osjeti život, onaj pravi i svakodnevni, i vidi čovjekod krvi i mesa, a ne iz statistike. Zato volim Gintaš i tu šarenost i živost koja mi razmakne oblak sa neba bezveznog jutra.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.