Karta za povratak

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Evo mi se piše! Konačno... Ni prozborila nisam riječ sa Suncem mi dragim, čini mi se meni dražim no ostatku svijeta, a već krećem ka fotelji... imam osjećaj  da  tamo auru ostavljam kad negdje odem. Sve me tamo čeka, naočari, knjige, sveščica, komjuter...i par sakrivenih čokoladnih zalogaja.  Sama pomisao da neću sjesti u fotelju da daljinskim biram pjesme na crnom kašetu preko puta mene, čini me radosnom. Srce mi igra, jer biće riječi...Ubijaju i liječe, svemoćne su, majku im njihovu...Ipak, bitku gube sa ćutanjem u zagrljaju. Kad uroni čeljade u nečije ruke i pusti da se dva srca nađu , nisu vrijedne više ni onoga boba...do sljedeće prilike kad postanu neophodne. A, bogami, bilo ih je ove rede...ljekovitih, i nije nijedna bila uzalud.      

Karta za povratak

 „Izvini, Ninočka, kasnim. Ali imam problema, pričaću ti.“                          

 „Jeste li dobro svi?“                                                                                                          

 „Daaaa“                                                                                                                                                            

„Pa onda nemaš  problema, mila. Ajde kreći, čekam te:“                                                                       

A onda, kod nje, domaće slatko. Od nekih šljiva sa Zlatara. Ih, nisu šljive bitne, mada su ukusne, već  Ninina  sposobnost da svakom mom jetkom uzdahu odgovori  hrišćanskom mudrošću ili drevnom filozofijom. Jer, nismo ni prvi ni potonji na ovome  svijetu. I ne govori tek tako, da me ispoštuje niti da pokaže kako je mudra, ne...Njene su riječi kao ove ušećerene šljive, slatkoću i ljepotu dobiju tek kad niz grlo skliznu i oplemene put kojim su prošle. Nina je jedna od njih. Od onih što mi muž, kad se žalim kako me ljudi opet bole, kaže da sam srećna, baš mnogo srećna sa ljudima koje imam.        
„Teško je imati dva prijatelja, Sneki, ti ih imaš bar troje“, kaže mi kad zavapim.
„Dobro je što nisam sama, kako bih prošla kroz sve ovo?, pitam ga.                                          

„Prošla bi, nego. I ja sam prolazio dosta puta, a bio sam sam. Sve čovjek izdrži.“
 On je  najbolje znao  koliko sam bila posvećena  snu. Svo svoje biće i svaki djelić svoje snage usmjerila na priču o kafani. Ne običnoj kafani, već o  mjestu koje ima dušu. I koliko sam ustupaka pravila, da ne bude samo moja priča, jer još neko sanja isti san. Koliko sam se radovala odlasku na posao i kako sam  srećna, iako umorna, dolazila kući. I nijedna više  riječ o tome, jer bi sve prešlo u patetiku. I opet sam  iznenadila sebe, spremnošću da završim nešto što se tek razvilo, tek počelo da pupi i cvjeta...Samo jedan tren je bio potreban da shvatim da nema sreće u nastavljanju, da je svaki kompromis uzaludan i svaka primjedba jalova. Trebalo se odreći sna ili ga na čas zaboraviti, odložiti...Trebalo je sletjeti, stresti krila, odmoriti...Odmarati...
Pitala sam jednom kumu da li su je djeca nekad vidjela da plaču. Nisu, naravno. Čudno, moja  djeca su  više puta  bili svjedoci mojih suza. Pa ipak, u jednoj igri, kad je trebalo da napišu po tri moje pozitivne i negativne osobine, oboje su naveli hrabrost, kao prvu pozitivnu. Dakle, mogla sam i sada slobodno da plačem...I jesam plakala. I žustrim pokretima ruku otklanjala srdžbu iz sebe, zamišljajući je kao paučinu koju kupim po svom tijelu i izbacujem vani...da ode od mene...daleko...da ne ostane tu i razvije se kakva morska neman...
 „A kako ćeš sad, što ćeš da kažeš, svi te očekuju tamo?“, pita me jedna od kuma.
 „To ću lako. Reći ću svima, javno, tako je najlakše. Da me dva dana pitaju, a onda mogu da se liječim u tišini.“, kažem.
 „Biće onih što će puno da pričaju, znaš. I onih koji jedva čekaju tu priču...“, upozorava me.
 „Znam. Eto, i ovakva sam korisna. Za ljude koji nemaju priliku da se, bar na tren, izvuku iz svoga brloga. Eto im, umjesto odlaska u pozorište ili bioskop, neka pričaju malo...neka unesu malo dešavanja u svoje živote...“
I, stvarno, nisu me brinuli drugi, brinula me sopstvena slabost. Nemogućnost da teoriju pretvorim u praksu, da ono što znam i odživim. Nije svaki odlazak predaja, ni svaki gubitak poraz. Nekad, kad se povlačimo, možda dobijamo. Znala sam da je ovoga puta tako. Znala sam sve, no ipak sam morala u šumi da otplačem. Da se među svjedocima ljudskih sreća i stradanja očistim od ljudske  gluposti, zavisti, zlobe...Dobro je, mislim nešto, dok postoji šuma na obroncima grada...Mada, eto, i kod kuće mogu da plačem, ne zamjeraju mi, naprotiv,smatraju me hrabrom...E djeco moja, kad sam ja hrabrost, nije čudo što je svijet ovako naopak!!!
 Ipak, ovaj trenutak jutra, kad žurno idem ka svom svetom mjestu u kući, najbolji je od svih. Kad misao mogu da obučem u par  slova, dobro sam, zaliječena sam, mogu dalje!
 „I, što ćeš sad?“, pitaju  me ovih dana mnogi.
 „Nemam pojma što ću biti kad porastem“, samo šeretski kažem,  srećna  što mi je šuma blizu, za svaki slučaj.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.