Zbilja, pitam se gdje je nestala ta magija, savršenstvo, čarolija čestitke?!
Bože, kad se sjetim kako je to bio divan ritual pred praznike... Majka bi spremala sestru i mene za šetnju do grada, a tata bi nas, kao po običaju, čekao već ispred kuće i vječito nešto gunđao, požurivao. Obučeni kao da idemo na vrh ledene planine, sa opremom koja bi izdržala i smetove snijega, sestra i ja smo išli uz njih dvoje... A onda, dolazak do grada i magija počinje: na desetine drvenih, jedva sklepanih tezgi na kojima se nalazi čarolija i obilazak istih za nas su bili trenuci za radost.
Ja bih čuvao spisak svih prijatelja, rodbine, kumova, meni znanih i neznanih ljudi tada, kojima se slala čestitka. I tako, od tezge do tezge, u iščekivanju koja će čestitka biti kupljena za koga, za starije one malo ozbiljnije dok smo za mlađe uglavnom birali sestra i ja... Bitno je bilo da se kupi dovoljan broj, ako se dobro sjećam, nekih desetak ili čak više, ali tata bi uvijek govorio da treba kupiti jednu više jer ona bi ostala kod nas, kao ukras te godine.
Dolazak kući i raskravljivanje od decembarskog minusa, slojevito skidanje odjeće koje bi trajalo toliko da je čaj od nane već bio postvaljen na stolu, za sestru i mene. Raspodjela čestitki i, piši!

Ja, kao stariji, bio sam zadužen za užu familiju i nama bliske i bitne ljude, sestra bi pisala onim manje poznatim, a na naš rukopis niko nije ni obraćao pažnju jer, dijeca smo, želje su iskrene i to je bilo više nego dovoljno da podijelimo sreću sa drugima. Majka bi vodila računa oko adresa, a tata bi, kada bismo završili, odnio do pošte na slanje…
Kasnije bismo svako jutro budeći se, onako u pidžamama, odlazili do našeg sadučeta da provjerimo da li smo mi dobili čestitku i uvjek bi po neka bila unutra. Uglavnom su nam slali ljudi kojima smo i mi poslali.
Čuvanje istih je bila priča za sebe. Slaganje po stolu i vijećanje koja je bolja, veća, ljepša, bajkovitija…

Kako je tužno poslije svega danas dobiti SMS čestitku od ljudi?! Kako je tužno kad dobiješ SMS čestitku, a ne znaš ni ko ti je šalje, zahvališ se, onako, radi reda, i obrišes poruku.
Novo doba je donijelo nove tehnologije,  ali uzelo sve lijepo što je bilo u nama...Umjesto olovki u rukama, kucamo po tastaturama. Ako ništa, moja generacija je imala bolji rukopis, pisali smo olovkama, današnja piše elektronski, po plastičnim tipkama...

Što se mene tiče, idem da kupim par novogodišnjih čestitki jer one će nekome da ostanu trajna uspomena, koja će uvijek i zauvijek buditi lijepe emocije.