Jutros u razgovoru sa koleginicom pokrenule smo temu velikodušnosti. Ona je prepričala razgovor sa sinom koji opisuje svoju samoanalizu dok sjedi u prepunom autobusu, u kome veći broj ljudi stoji. Dok sjedi u glavi mu se prepliću dvije misli. Jedna misao je: “Stigao si na vrijeme i zauzeo si mjesto, zaslužan si za svoj trud…”, a druga:” Majka govori iz mene, uvijek budi velikodušan prema starijima i ne dozvoli da stariji stoji dok ti sjediš”. Hrabri me činjenica da među nama postoje ovakvi mladi ljudi, koji će ustati starijem, koji će pomoći drugom, koji će dijeliti sebe sa drugim. Velikodušni gestovi nas umiruju, razvijaju ljudsku dobrotu, čine ličnost stabilnijom.

U životu prepoznajemo elemente kako zdrave, tako i patološke velikodušnosti. Forme patološke velikodušnosti se prepoznaju u zavodljivoj ili kontrolišućoj velikodušnosti. To su velikodušnosti čije nezdrave sekvence na prvi mah nisu vidljive, a isplivaju kroz vrijeme na površinu.

Ana* je mlada žena koja je došla na terapiju i još uvijek je u procesu. Došla je nakon što se razišla od još jednog “neadekvatnog” muškarca. On je žena blago pomirljive naravi, sa vrlo servilnim i odgovornim ponašanjem, vrijedna i uspiješna u poslu. Posljednjeg puta, kao i svih prije toga, otkrila je da je njen izbor pogrešan i da se zabavljala sa muškarcem koji je daleko drugačiji od njene intelektualne i obrazovne radoznalosti.

Odrasla je u porodici, sa odsutnim ocem, koji je tokom njenog odrastanja zbog posla bio često van kuće, odsutan iz grada i države. Vrijeme je provodila uz anksioznu majku, koja se kretala u svojim ograničenim okvirima, ispunjavajući vrijeme obiljem opsesivnih rituala. Majku je uvijek doživljavala slabom i pokušavala da tokom odrastanja radi stvari koje će je činiti srećnom. Bila je dobar đak, učestvovala je u školskim priredbama, ispoljavala kreativnost u pisanju i slikanju.

Tokom rada sa njom mapirale smo zajedno njenu sklonost ka velikodušnosti, povezivanje prijatelja zarad njihovih upoznavanja i poslovnih angažmana, pronalaženje poslova, onim gotovo slučajnim prolaznicima, udomljavanje pasa, pošumljavanje okoliša, submisivno ispunjavanje zahtjeva na poslu (šta god bi šef tražio od nje), brižnost za komšinicu, itd.

Sličan obrazac je prenijela je i na psihoterapiju, kada je u seansi psihoterapeutu ponudila da skuva čaj nakon što je terapeut kinuo, zbog blage prehlade, nakon čega je prostorom zavladao tajac. Pošto sam je podsticala da objasni ovu ideju, postepeno je isplivalo to da me posmatra kao jako velikodušnu osobu, ali da je svjesna toga koliko je teško raditi posao psihoterapeuta i nositi sve te teške priče sa sobom i pokušavati da pomogneš drugome. Iz tog razloga je željela da mi pomogne. Činilo se kao da je psihoterapeut bio njen sljedeći projekat u koji će investirati sve svoje kapacitete, sa ciljem da pomogne.

Njeni emotivni izbori su se pokazali kao slični projekti u prošlosti. Bili su to muškarci koji su bili usamljeni, napušteni ili oni bez porodice, kojima su roditelji umrli. Bili su to muškarci koji su gubili poslove ili ih nisu tražili, oni koji su bili depresivni sa problemima zavisnosti od psiho-aktivnih supstanci. Gotovo svima se nudila da pomogne. Uporno dajući drugima, ona je intezivno trošila sebe. Time što je stalno brinula o drugima ponavljala je porodični obrazac, modifikujući druge i usaglašavajući ih po modelu majke, koja je oduvijek zahtijevala brižnost. To je bio suštinski Anin motivacioni pokretač.

Nuđenje velikodušnosti nekada bude lijepak koji onom ko donira garantuje da će druga osoba biti tu, da neće otići.

Velikodušnost je uzvišeno zrelo ponašanje, no ona može biti i zloćudna, može biti iscrpljujuća i tada postoji opasnost da pređe u sferu patološkog.