Mnogi ljudi svoju misiju postojanja poistovjećuju sa tumaranjem svijetom u potrazi, tražeći ono kompletno osjećanje koje će nas preplaviti pri saznanju i osjećanju da smo voljeni. Možemo biti voljeni kao ljubavnici, strastveno, nježno, uzburkano ili pak kao prijatelji, roditelji, siblinzi, otvoreno, nježno, utješno.

Istina je da mi možemo da živimo sami, to je realnost, uronjeni u sopstvene vizije svijeta, udubljeni u svoju osobenost, sa granicama koje stoje pred nama. Međutim, punoća je u davanju i dijeljenju. Pravi ljudi osvjetljavaju u nama one fenjere, izazivajući varnice koje nas obasjavaju izunutra. To su oni ljudi sa kojima možete gledati u jednu tačku i u njoj vidjeti najveću ljepotu ovog svijeta, to su oni ljudi sa kojima možete danima razgovarati i željeti još, to su oni ljudi koji pokreću stvaralačko u vama. To su oni ljudi sa kojima dijelite svoje slabosti, ostajući mirno, bez straha od povrede.

Ljubav je stanje koje podgrijeva niz emocija kao što su: sreća, radost, užitak, opuštenost, ushićenje i znatiželju.

Ljudsku civilizaciju čini skup teško popravljivih ponavljača, koji u svakom novom pokušaju pravljenja uvida imaju sve teže zadatke pred sobom, u sve komplikovanijim samostvorenim uslovima. Pojedinci konstantno ponavljaju iste obrasce. Ti obrasci su preuzeti u porodici porijekla, pa imamo kćeri koje recipliraju odnos svojih roditelja, u kom je majka uvijek prihvatala ulogu žrtve, i same birajući pasivno zavisnu poziciju u partnerkoj relaciji. Imamo ponavljajući efekat muškarca koji za partnerke bira fizički dopadljive osobe, ali one koje su samo usmjerene na svoju ljepotu. Imamo one pojedince koje, tragajući za ljubavlju, biraju one koji im je ne mogu dati.

Mnogi u pokušaju razmjene ljubavi posustaju i neuspijevaju samo zato jer ne prepoznaju gdje počinju da djeluju sebičnost, samoljublje i otuđenost.

Misli uslovljavaju emocije i ponašanja. Neki od nas u svojim mislima gaje uvjerenja poput onih: „ Ako se previše dam, biću iskorišćena, povrijeđena.“, „Ako dozvolim sebi emotivnu vezu, ne smijem biti prevarena. To je veza koja mora biti zauvijek“. „Pružiću emocije tek onda kada mi ih partner da i budem siguran da me bezuslovno prihvata.“

Nisu li ovo misli koje po pravilu izazivaju strah i izbjegavanje. Pitam se gdje je tu vaga koja mjeri nivo davanja i dobijanja. Nisam čula da postoji njen konstruktor. Kako ne postoji objektivna mjera, nije li onda produktivnije pokušati, pa na uštrb i toga da nam ne budu uzvraćene pozitivne emocije, uprkos mogućnosti da ćemo osjetiti i tugu i neprijatnost.

Ljudi automatski reaguju na informacije koje dobijaju iz spoljašnje sredine obrađujući ih na realan ili nerealan način. Saglasno tome, nezdrave emocije nastaju u sadejstvu sa iracionalnim mislima. Informisan čovjek reaguje zdravim emocijama, znanje ga čuva od nepijatnih uzbuđenja. No, šta se dešava kada mozak pod uplivom snažnih nezdravih emocija reaguje potiskivanjem i njihovom negacijom. Tada čovjek ne primjećuje signale za uzbunu, već pronalazi razne načine da se odbrani zatrpavajući se poslom, ostajući u disfunkcionalnom braku, fizički vježbajući do iznemoglosti. Zbog takvih izbora pati, svaki dan odlažući stvarna razrešenja problema, a potiskujući svoja nezdrava osjećanja.

Kako je tijelo glavni kanal akcije mozga koji i osjeća, favorizovanje potiskivanja uslovljava fizičke probleme, dok su krajnji produkt klasične bolesti izazvane stresovima.

Ono što hoću da vam kažem je da problem postaje veći onda kada negativne emocije potisnemo.

Osnovu za funkcionalan život čine otvorenost, spremnost za davanje, iskrenost i prirodnost, tačnije suočavanje i kontakt sa emocijama, bile one pozitivne ili ne. Hodajući životom nailazimo na razne stijene o koje se spotaknemo, omašimo smjer kretanja, penjemo se zahtjevnim uzbrdicama. Uprkos tome vrijedi da nastavimo jer to su putevi koji nam nude informacije koje će nam pomoći da osjećamo zdrave emocije i čuvamo sebe.