Gandi pod ruku sa Gandijem hodaju ex Jugoslavijom

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Gandi pod ruku sa Gandijem hodaju ex Jugoslavijom

Živimo u svijetu i vijeku koji podstiče na razdvajanje i otuđenost. U haosu brzog ritma, jureći sa posla kući, obasuti reklamama i bilbordima, razmišljajući kako doskočiti konkurenciji, nadmudriti nervozne kolege, lako je ostati na površini stvarnosti. Lako je povjerovati da su ljudi u biti koristoljubivi. Lako je dići ruke od donošenja odluka, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i neulagati u iskrene, ravnopravne odnose.

Živimo po životnim obrascima koji samo stvaraju privid zadovoljstva. Vjerujemo da sreću možemo proizvesti izgradnjom karijere, stvaranjem porodice ili kupovinom stana. Iako svo troje mogu da podignu kvalitet života, bez sumnje oni predstavljaju životne kalupe koje smo naslijedili od prethodnih generacija. Kolektivno psihičko naslijeđe je takvo da iz generacije u generaciju stvaramo svijet koji je nesiguran, bez oslonca, a nerijetko i okrutan. Kako bismo stekli globalnu sliku svijeta kakav je, dovoljno je bilo da prije nedjelju dana nekoliko sati gledamo TV ili čitamo novine. Slika svijeta tada je bila prilično crna, na TV-u su se vrtjeli prilozi o zloupotrebi državnog položaja u banci, o hapšenju, krijumčarenju droge, teme poput ispoljavanja nasilja prema novinarki itd.

Onda se desilo nešto što je bilo mimo naše volje. Vremenske nepogode poput poplava koje su ovih dana u širokoj razmjeri pogodile susjedne države, koje za pojedinca i kolektiv svakako predstavljaju traumatsko iskustvo su nas suočile sa suštinom koja je znatno ispod površine. Suočile su nas sa istinom da mnogi od nas u sebi nose dio altruizma. Pomoć koja se nesebično nudila, i još uvijek nudi u materijalnom i psihološkom smislu nam je vratila vjeru u ljudskost. Suočili smo se sa istinom da ovim našim ex jugoslovenskim republikama šetaju ljudi skloni neizmjernom altruizmu.   

....Spektar ljudskosti je veoma širok, seže od najokrutnijeg ubice do altruiste koji je čitav svoj život usmjerio na pomoć drugima. U tom rasponu od Hitlera do Gandija, hrabri me vjera da je država u kojoj živim prepuna Gandija.

Razmišljajući nedavno i polemišući na jednom stručnom skupu o tome šta sve može biti uzrok učestalosti depresivne simptomatologije kod nas i u svijetu, zapitala sam se, zajedno sa kolegama, zašto ljekari u filipinskom selu ne prepoznaju depresiju kao problem, dok kod nas depresija postaje sastavni dio životnog vijeka. Odgovor leži prije svega u odnosu otuđenosti, fragmentacije, naspram zajedništva. U filipinskom selu tamošnje žene pijevaju dok sjedeći u krugu zajedno prave korpu od pruća, dok većina nas sjedi sama sa sobom, druži se sa računarom i njeguje induvidualizam.

Na grub način ljude bismo mogli podijeliti na ljude primarno altruiste i ljude primarno sebične. Prvi grade doživljaj sebe i vlastitih vrijednosti na temelju davanja i pružanja drugima, dok drugi grade doživljaj vlastitih vrijednosti na temelju zadržavanja za sebe ili dobijanja. Obje krajnosti, i ona previše centrirana na “Ja” i ona previše centrirana na “Ti” stvaraju problem. Induvidue usmjerene na “Ja” se iz straha od odbijanja, nerazumjevanja i obezvređivanja teško otvaraju za davanje, dok one usmjerene na “Ti”, opet iz straha od povrijeđivanja i gubitka kontrole, teško otvaraju za primanja.

Kada je spoljašnja dinamika davanja i primanja narušena i kada je induvidua previše usmjerena na “Ja“ ili “Ti“ to je pokazatelj narušenosti odnosa prema samom sebi. Oni koji nisu skloni da daju, usmjereni su na pretjerano vlastito udovoljavanje što dovodi do kratkoročnog zadovoljstva, što nije element za dugoročnu sreću. Oni koji nisu u stanju da prime, skloni su pretjeranom angažovanju ka drugima, zbog čega se osjećaju razočarani jer se često osjećaju da gube sebe, a reciprocitet u davanju nije postignut. Onaj dio sebe koji dugoročno žrtvujemo zarad drugog kad tad se pobuni i počinje da nam nedostaje, pa žene koje su napustile karijeru zarad braka i djece dožive da im onaj drugi postane smetnja.

Pretjerano angažovanje oko “Ti” jeste vrsta bijega od suočavanja sa vlastitim osjećanjima, a kruto fokusiranje na “Ja” je vrsta bijega od drugog i suočavanje sa onim kako se on ili ona pored nas osjeća, zanemarujući njegove želje i potrebe. Nema većeg i manjeg, snažnijeg i slabijeg.

Kada nema uzdizanja sebe na račun drugog, niti drugog na račun sebe ulazimo u odnos jednakih, nudeći šansu razumijevanju i saosjećanju. Stvarajući takve odnose gradimo sigurnu emotivnu bazu sa nošenjem sa novim, izazovnim ili problematičnim životnim situacijama.

Na kraju se pitam da li su vremenske nepogode strah sa kojim se suočavamo na putu stvaranja kvalitetnih i skladnih odnosa jednih sa drugima?

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.