Strah kao osjećanje nastaje u situaciji procjene opasnosti ovdje i sada, znači prijetnju ili doživljaj ugroženosti same osobe, njoj bliskog drugog ili nečega što ona vrijednuje. Strah bi u tom smislu, kao jedan od osnovnih bioloških signala samoočuvanja, bio funkcionalna, zdrava opcija.

Osjećanje straha je povezano sa instiktom samoodržavanja i preživljavanja, što implicira da ako se nađete pred medvjedom ili vukom postoje opravdani razlozi za strah. U današnje vrijeme nema svakodnevnog suočavanja sa situacijama života ili smrti, pa ovakvi tipovi emotivnog reagovanja predstavljaju arhaizme u najvećem broju slučajeva.  Uzmimo na primjer da vidite miša, da vam preko noge pređe buba, ili osjetite slabost i vrtoglavicu na autobuskoj stanici, ili vam uzlupa srce u situaciji polaganja ispita, ili kada imate javni nastup. Ima li tu mjesta panici ili užasavanju? Naravno da ne, ipak neki ljudi reaguju panikom i užasavanjem.
Veliki broj ljudi ne razumije zašto im se to dešava, jer doživljavaju kao da se panika javila iz vedra neba i da nije ni sa čim povezana. Osjećanje panike je neprijatno i doživljava se fatalno, do nivoa razvoja želje da pobjegnemo iz takvog stanja. A gdje vreba opasnost, tamo se ne ide. Posebno ako se opasnost te vrste javi iz vedra neba, a praćena je hladnim znojem i nerazumjevanjem situacije. Kako ljudi da se nose sa tim? Nađu rješenje, po principu zdrave logike, klone se stvari koje ih uznemiravaju, klone se  mjesta i situacija koje kod njih bude strah i paniku.

Kada razmišljamo, možda to i nije loša ideja, možda je neko zadovoljan takvom organizacijom života. Mada, nisam baš sigurna da su ljudi koji se povlače iz aktivnosti, mjesta na kojima ima puno drugih ljudi i stalno traže da im neko bude tu za svaki slučaj, osjećaju preveliko zadovoljstvo svojim životom. Vjerovatno prije prave kompromise kako im se ne bi desilo nešto ružno, izbegavajući na taj način mogućnost da im se dese i mnoge prijatne stvari. Sve u životu ima svoju cijenu, pa tako i ovaj način odbrane od panike. Cijena je osiromašivanje života.

Helena Rosandić, klinički psiholog

Strah se prvenstveno izražava i doživljava putem tijela. Osjećanje straha pokreće brze procese koji obuhvataju brojne tjelesne sisteme (motorni sistem, autonomni nervni sistem, hormonalni sistem..). Kod osobe koja osjeća strah primjetni su neki od sledećih simptoma: lupanje srca, znojenje, slabost u nogama, suvoća usta, nedostatak vazduha, vrtoglavica, osjećaj mučnine, „knedla“ u grlu, zamuckivanje, gubitak apetita, grčevi i bolovi u stomaku, drhtanje ruku, nesigurnost i slabost u nogama, stezanje u predjelu srca. Da pobrojim još simptoma: “zaleđenost“ misaonog procesa, teške noge, osjećaj da je osoba sama sebi strana, vjerovanje da je kriza došla iz nečega, osjećaj da će osoba poludjeti, umrijeti, izgubiti se, zalutati, pasti i povrijediti se, trnjenje ruku, nemir, ubrzano disanje, pritisak u grudima itd.

Nastavak možete pročitati ovdje