Ljudski um posjeduje jednu iznenađujuću sposobnost koja i nije baš korisna. Naime, riječ je o vještini našeg uma da iskrivljuje stvarnost do te mjere da povjeruje da je iskrivljena verzija stvarnosti ona istinita.

Fenomen poricanja ima krucijalnu ulogu u štetnim navikama i nezdravom ponašanju. Ljudi poriču da imaju problem zavisnosti od alkohola, tableta, droga. Elemente poricanja je lako uočiti: djevojka sebe uvjerava da je njen dečko vjerovatno prezaposlen pa joj se ne javlja danima, iako ga je ona više puta zvala, ali nije dobila odgovor; čovjek obolio od karcinoma hospitalizovan u krevetu uvjerava sebe da je to samo jedna virusna infekcija i da će za vikend biti otpušten kući; čovjek sa problemom zavisnosti od alkohola, koji smanjuje sposobnost koncentracije i pažnje, negira taj uzrok navodeći da se tako osjeća jer je jako umoran i opterećen poslom; muškarac koji ima problem emotivnog vezivanja, svoju nesigurnost i neistrajnost susreta sa djevojkom objašnjava time da je ometajući faktor nedostatak novca i nemanja sopstvenog stana.

Znam da čitajući ove rečenice mnogi od vas uvjeravaju sebe da se ne može desiti da vi ikada upadnete u tako dramatično poricanje, vi smatrate sebe suviše svjesnim. Ali poricanje je sveprisutno, ono je moguće prisutno u svakom od nas. Umije da bude vrlo nezgodno. Ono što je u psihološkom funkcionisanju zanimljivo da je mnogo lakše prepoznati poricanje kod drugog nego svoje lično. Poricanje za svakog od nas predstavlja strategiju izbjegavanja suočavanja sa neprijatnim sadržajima, sa onim što bi najradije izbjegli, sa neprijatnom stvarnošću, teškim događajima, sa zbunjujućom realnošću.

Kako se suočavamo sa realnošću?

Sve češće čujete oko sebe komentare tipa: „Nemam vremena da se bavim time, prezaposlen sam“. Da li je to onaj „američki san“ kome decenijama težimo? Stalno nešto radimo, negdje idemo, nešto kuvamo, kupujemo, dodatno planirajući šta sve još možemo raditi, a da prethodno nije ni završeno, a da uz sve to bez prestanka koristimo mobilni telefon.

Čini se da prezaposlenost postaje sve poštovaniji fenomen, koji nam suptilno obezbjeđuje alibi za isključivanje iz stvarnosti.

Ljudi koji favorizuju poricanje kao mehanizam odbrane u svom jeziku često upotrebljavaju rečenične konstrukcije tipa: „Jasno mi je da bi trebalo, ali ovo nije trenutak“. Imamo primjere koji ovako zvuče: „Neophodno je da provjerim svoje zdravlje, ali ovo je preiod kada na poslu imam gomilu obaveza.“ „Bilo bi dobro da počnem sa fizičkom aktivnošću, ali približavaju se praznici.“

Sigurno je da su ovi razlozi legitimne prirode, ali je podjednako sigurno da su to opravdanja za distanciranje od nečega na šta bi trebalo da obratimo pažnju.

Postoje osobe koje reaguju bijesom kada se nađu u zamci suočavanja sa istinom. Muž sa problemom zavisnosti od alkohola spreman je da iskali svoj bijes prema supruzi, vrijeđajući je i nazivajući je pogrdnim imenima kada ona zahtjeva da on započne liječenje.

Ljudi su bijesni kada ih neko izbaci iz udobnog postojanja i primori da obrate pažnju na nešto s čim izbjegavaju da se suoče. Tada se osjećaju napadnuto i brzo prelaze u napad. Poricanje sa bijesom nas čini slijepim za istinu, slijepim za dobre namjere drugih i slijepim da vidimo sopstvena strijemljenja i želje.

U pokušaju da izbjegnemo kontakt sa istinom nismo ni svjesni koliko životne energije ulažemo u to da ne budemo svjesni, ne vidimo, da ne osjećamo, da ne znamo. Bez obzira kako, zašto i koliko dugo nešto radimo jedno je sigurno: „Ako ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji“. Kad tad istina će nas neizbježno stići, a mi ćemo tada biti iscrpljeni.

Kad svoje vrijeme, energiju i volju koristimo za bježanje od istine time crpimo naše fizičke, emotivne i duhovne resurse.