Uključivanje roditelja u psihoterapijski tretman

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Uključivanje roditelja u psihoterapijski tretman

Roditelji i porodica kao cjelina predstavljaju značajan činilac u rastu, razvoju i u nastajanju osjećajnih, saznajnih i društvenih teškoća i poremećaja djece i omladine, te stoga predstavljaju nezaobilazne učesnike u njihovoj psihoterapiji.

Uopšteno rečeno, roditelji zatraže pomoć stručnjaka kada se njihovo dijete ili omladinac nalazi u stanju stresa ili sukoba, prelomnih razvojnih stanja, prolaznih i trajnih smetnji prilagođavanja, poremećaja u organizaciji funkcija, neurotičnih odgovora, stanja i neuroza, psihoza, poremećaja ponašanja, karaktera i psihosomatskih oboljenja.

Roditelji traže pomoć i u rješavanju svakodnevnih razvojnih pojava i teškoća koje se kod djece i adolescenta javljaju kao odgovori na polazak u školu, rođenje drugog djeteta, odbijanje od dojke, načina uspavljivanja, izbora škole… U tom slučaju rad sa roditeljima je potreban više zbog toga da bi se njihovoj nesigurnosti, zavisnosti i zaplašenosti pružila psihološka pomoć, sa ciljem ublažavanja i otklanjanja okolnosti koje bi mogle otvoriti put ka dubljim sukobima i daljim smetnjama u razvoju.

Indikacije za uključivanje roditelja u psihoterapijski tretman veoma su široke i procjenjuju se u odnosu na uzrast djeteta, vrstu smetnji i poremećaja zbog koga je zatražena pomoć, procesa induviduacije i odvajanja od roditelja, obilježja ličnosti roditelja, spremnost za samoposmatranje, razumijevanje i uvid u djetetove tegobe, itd.

Kada je riječ o djetetu do četiri godine života, rad sa roditeljima može predstavljati osnovni način posrednog pružanja pomoći.

Nadalje, psihoterapija sa roditeljima je neophodna kod djece do adolescentnog nivoa razvoja, dok se, kako dijete sazrijeva ka pubertetu i mladosti, neophodnost učestvovanja roditelja u psihoterapijski proces smanjuje.

Sa psihičkim, ekonomskim i društvenim izmjenama u statusu žene u društvu i povećanjem ravnopravnosti među polovima, smjenjuju se razlike između očinstva i materinstva te se sve veći broj, prvenstveno mladih, očeva ravnopravno i rano uključuje da sa majkom učestvuje u podizanju i brizi o djetetu.

Nije rijetka pojava da roditelji odbiju saradnju ili tretman djeteta zbog svjesnih ili nesvjesnih razloga, mogu osjećati krivicu, iz pozicije narcisoidnosti osjećaju povrijeđenost, plaše se osude doživljavajući da su zatajili u svojoj roditeljskoj ulozi. Neki roditelji odbijaju učešće u psihoterapijskom procesu iz straha od oživljavanja vlastitih sukoba iz doba djetinjstva, ne znaju šta se od njih očekuje i ne mogu da predvide koristi od saradnje.

Koje su koristi psihoterapijskog procesa u kome učestvuje roditelj?
Roditelj prisustvujući i učestvujući na terapijskim seansama ima mogućnost da posmatra i razumije odgovore terapeuta na osjećanja, misli i stavove djeteta, da prepozna i razumije svoje neadekvatne odgovore i obrasce ponašanja u odnosu prema djetetu. Kroz učešće u terapijskom procesu roditelj uči kako da izdrži neprijateljska osjećanja djeteta, na prvom mjestu ona upućena njemu, usvaja nove obrasce ponašanja, usvaja drugačije i povoljnije načine vladanja svojim strahovima i neprijateljstvima. Roditelj počinje da posmatra dijete “očima” terapeuta (sve manje misli da je dijete razmaženo, a sve više pokušava da razumije njegovo problem) i postaje terapeut saradnik dok je u terapijskoj situaciji. Uključujući roditelje u proces terapijskog rada šaljemo im poruku da ishod terapije ne zavisi samo od stručnosti i spremnosti terapeuta, nego i od vrste smetnji djeteta, saradnje sa njim, ali da i oni, roditelji, predstavljaju aktivnu i značajnu kariku u tretiranju djeteta.

Roditelji obično usvajaju model, skloni da pod roditeljstvom podrazumijevaju ponašanje koje će djecu natjerati da postupaju na određen način. Neki primjenjuju manipulaciju kaznom, a drugi nagradom. Mnogi roditelji koji ne žele da kažnjavaju djecu, manipulišu nagradama i popustljivošću.

Da li postoji drugi način u ophođenju prema djeci do poruka koja u sebi sadrži manipulatorski prizvuk kazne ili nagrade?
Slušati potrebe djeteta je drugo rješenje. Važno je da roditelj prepoznaje i čuje potrebe djeteta, njegove dobrobiti, važno je da mu dozvoli ličnu autonomiju. Za takvu vrstu komunikacije potrebno je strpljenje, vrijeme i, ono što je najvažnije, prisutnost u trenutku.

Ukoliko je roditelj mentalno odsutan, nezainteresovan i prisutan po automatizmu, djete će primijetiti i na neki svoj način pokušati da se odbrani od neprijatnog osjećanja koje ima zbog vaše odsutnosti.

Često psihičke tegobe budu način da dijete nadomijesti ograničenost vremena i prostora koji provodi sa roditeljima, uz težnju da poveća osjećajnost, toplinu i razumijevanje.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.