"Dok nas smrt ne rastavi" nasuprot "Ako se ne uklapaš u moj projekat, molim te idi"

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Seks i strast postojali su oduvijek. Romantična ljubav, koju su u 11.vijeku donijeli trubaduri, predstavlja prvu fazu moderne intimnosti, nastala pod uticajem romantičnih priča koje su postale dostupne širem auditorijumu uvođenjem ideje naracije u individualan život. Kroz istoriju, iz ženske perspektive, romantična ljubav, kako je opisana u bajkama i romantičnim pričama, nije ništa drugo nego fantazija sa sjenkom sumorne realnosti nasilja u porodici, emocionalne i finansijske nestabilnosti.

"Dok nas smrt ne rastavi" nasuprot "Ako se ne uklapaš u moj projekat, molim te idi"

Suprotno rečenom, struktura i individualizacija kasnog postmodernizma omogućila je cvjetanje "konfluentne" ljubavi putem jačanja rodnih jednakosti, pošto su žene postale ekonomski nezavisne i seksualno emancipovane.

U savremenom svijetu žene i muškarci počinju ravnopravno da pregovaraju o svojim zahtjevima i potrebama da bi se održala duga veza. Ako ovi zahtjevi nisu zadovoljeni, osobe su u mogućnosti da prekinu vezu i započnu novu. Konfluentna ljubav je jednokratna, za razliku od romantične koja je vječna ljubav, "dok nas smrt ne rastavi". Drugim riječima, osobe ostaju u vezi ukoliko im ona obezbijeđuje emocionalno i seksualno zadovoljstvo. Ukoliko više nema zadovoljstva, osobe biraju da završe vezu.

Pojava ove vrste ljubavi imala je uticaja na društvo. Povećan je broj razvoda u svim zapadnim društvima. Jedan od uzroka je to što osobe traže više seksualnog i emocionalnog zadovoljstva nego u prethodnim periodima.

Teoretičari emotivnih odnosa ukazuju na problem mogućnosti da osobe mogu da prekinu vezu kada se više ne osjećaju ispunjeno povećava lični doživljaj nesigurnosti, nestabilnosti i nepovjerenja, umnožavajući probleme u emocionalnu i fizičku bliskost. Zapanjujuća je krhkost ljudskih veza, osjećanje nesigurnosti koje ona izaziva, dominacija sukobljenih želja koje to osećanje podstiče, želje da se veze učvrste, a istovremeno i da olabave.

Muškarci i žene, naši savremenici, očajavaju jer su prepušteni sopstvenoj domišljatosti, osjećaju da mogu lako biti odbačeni, žudeći za sigurnošću zajedništva i za pruženom rukom na koju mogu računati u nevolji i očajnički željeći da stupe u veze; a opet zaziru od stanja "povezanosti", a pogotovu od stanja "cjeloživotne" povezanosti, "povezanosti zauvijek" pošto se plaše da takvo stanje može donijeti teret i izazvati napore koje, po njihovom mišljenju, niti mogu niti žele da podnesu, i tako im ograničiti slobodu koja im je potrebna da bi, pogodili ste, bili u neformalnoj vezi. U našem svijetu neobuzdane individualizacije, odnosi imaju dva lica. Oni lebde negdje između lijepog sna i noćne more, i ne vidi se kada jedno prelazi u drugo.

Nestabilan odnos postavlja pitanje zadovoljenja ljudske, po mnogim autorima, urođene potrebe za bliskošću, vezivanjem i brižnošću, odnosno u krajnjoj instanci doživljajem sigurnosti.

Pojedini autori tvrde da iako individualizam razdvaja ljude, tijera ih da postanu više ono što jesu, može da proizvede i suprotan efekat, može da stvori čežnju za stabilnom vezom, bliskošću i emocionalnom sigurnošću.

Ovdje se nameće pitanje da li u savremenom društvu i budućnosti dolazi do kraja intimnosti? Da li postoji tendencija da se odnos svede samo na seksualnu intimnost? Nije li paradoksalno da u trenutku kada smo očistili prostor intimnosti od društvene regulacije i imamo slobodu izbora, ravnopravnost partnera i usredsređenost na ljubav kao razlog postojanja, ne uspijevamo da ostvarimo čist odnos. Zbog čega? Ljubav danas predstavlja jedinstvo drugoga u kontekstu naših potreba, uključujući i onu za samorazvojem. Stvara se napetost i pitanje usklađivanja ličnih projekata oba partnera. Drugi se napušta ako se više ne uklapa u naš projekat ili počne na bilo koji način da ga ugrožava.

Kakve promjene u emotivnim odnosima donosi kapitalizam, nove tehnologije komunikacije i ideologija individualizma i hedonizma u svijetu i kod nas? Biti sam i osloniti se samo na sebe? Da li je to danas imperativ za oba pola? Da li smo spremni i sposobni da budemo sami cijelog života? Da  li materijalna nezavisnost nužno vodi emocionalnoj nezavisnosti?

Moguće je da samo društvo usmjerava pojedince ka sve većoj individualizaciji, da i žene i muškarci teže samooslanjanju i nezavisnosti i da će slika partnerskih odnosa u budućnosti biti odnos uzajamnog poštovanja dvije nezavisne individue. Ali, postavlja se pitanje da li je emocionalna nezavisnost moguća i psihološki zdrava? Javljaju se problemi usamljenosti i lične nestabilnosti, tako da treba pronaći društvene kanale i sredstva kojima bi se suprotstavilo savremenim tendencijama.

Neophodno je povratiti vrijednosti uzajamne brižnosti i nesebičnosti u savremeno društvo, jer bez tih vrijednosti ugrožen je opstanak ne samo zajednice, nego i svakog pojedinca ponaosob.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.